Andrea Slijepčević | Razgovor s dušom

Velika pobjeda ljudskog poretka, povikaše u glas oni koji su do sada bili bezglasni. Povikaše sada nekim tuđim glasovima. Podižu ruke u vazduh, u prazninu koja sada pliva među njihovim prstima, zavodeći vješto njihove dlanove kako bi s tom istom prazninom zaplesali. Vikom i urlicima proslavljaju rađanje novog čovjeka. Od jačine urlika neka popucaju sva ogledala tradicije. Nisu nam više potrebna. Zašto da gledamo stranca u njihovom odrazu? Stranca koji iskolačenih očiju i nijemim jaukom postavlja bezbroj pitanja na koja, čini se, nema odgovora. Zatišje uma. Do onog trenutka dok ga bura sopstvenog ludila potpuno ne potopi. Majka priroda napokon je ispustila čovjeka iz svojeg skloništa i sada šapati govore kako više ne može pružiti ono što je novom čovjeku potrebno. Sa druge strane, kada bi duša progovorila, nezavisna od naših tijela, baš kakva i jeste prema svom stvaranju, njen šapat tada ućutkao bi glasove šume koja nosi ime Svijet.

Hiljadama godina unazad ljudi su, kao tobože razumna pa čak i umna bića, posijali otrove zla na Zemlji. Posijali nemoral, pohlepu i moć kao jedno od najvećih zla. Ako je posijano i njegovano nešto čiji dah zaudara na zlo, kakve plodove je čovjek zamišljao da ubira? Plodove mnoštva mogućnosti? Lažno šarenilo izbora? Da! Danas moderni čovjek ima sve ti, ali najviše prazninu koja je u svakom treptaju ljudskoga oka.

Harmonija između neba i zemlje kao da je iščezla i za časak Dionis je protjerao Apolona u dubine tame, zarobivši ga tamo lijanom pohlepe i bluda. Nakon nekog vremena ono što ostaje Apolonu jeste samo njegov promukao glas. Promukao od upornog dozivanja Tog istog umnog čovjeka. Taj glas, kako vjekovi nestaju u plamenu vremena, postaje tiši. Sve duže je potrebno da bi ga neko čuo. Neko ko već nije zaveden urlicima snažnog Dionisa. Na raskršću Dobra i Zla izbor je, kažu bar, na nama

I zaista kako izabrati? Da li nam je poznato između čega biramo?

Plovimo talasima modernog doba koje je kreiralo kalup takozvanog idealnog čovjeka. Treba naglasiti da takav kalup nije imao niti će ikada imati za cilj da se prilagodi čovjeku. Da oslobodi njegov duh. Da pusti njegovu kreativnost u slobodan trk poljem zelenila. Suprotno tome ovakav kalup šalje drugačiju ali vrlo jasnu poruku. Sada je čovjek taj koji će se, pognute glave, bez glasa, prilagoditi kalupu koji je neko, igrajući se Bogova, kreirao za čovječanstvo. Kako je svojevremeno filosof Levinas pisao - čovjek je zaista postao isključivo biće potrebe. Takva potreba u čovjeku može se vjerodostojno opisati kao zvijer iz Danteovog uvodnog pjevanja u djelu Božanstvena komedija. Dante piše o zvijeri koja sije klice zla i straha u čovjeku. To je zvijer koja dušu posipa pepelom. Čini je mrtvački uspavanom. A tako je zlobna i tako gladna da nikada svoju pohotu ne zadovolji, već poslije jela još više je gladna. Pitagora kaže: ’’Nauči vladati nad trbuhom, snom, požudom i ljutnjom’’. Ukoliko pažljivije pogledamo ovakav Pitagorin stav, možemo primijetiti da nije slučajnost kako se baš ovladavanje trbuhom nalazi na početku rečenice. Vladati trbuhom znači ovladati glađu. Zaustaviti gladovanje u granicama koje su primjerene čovjeku kao duhovnom i umnom biću. Vladati glađu znači vladati svojim požudama. Ako ovladamo vlastitim požudama možemo ovladati sa emocijama (negativne vrste). Dok opet emocije jesu ono ‘nesvjesno’ što određuje naše snove. Ono što uzburka naše biće, kao mjesec more i okeane, zarobiće naše snove. Uzeti nam dah i odrediti ritam disanja. Glasovi, neki daleki, šapatom govore kako je krivac ona tamna strana mjeseca koja je ovladala ljudima. Zaustavimo se ovdje na trenutak- dva. Ako jeste, zar to znači da nam sunce više ne sija? Ako ono ne sija, kakvu to zoru čovječanstvo dočekuje? Kakav sumrak ga polako uspavljuje? Da li to znači da mrtvi živimo? Pitanja bez odgovora.

Filosofija je majstor par excellence kada treba pozvati na buđenje. Međutim, ne može svako, iako “zaroni” u vlastitost, pobjediti ono što ga iznutra truje. Ono što dušu kida na parčad, ali je nikada ponovo ne sastavi. Pogotovo se ne može iz te vlastitosti vratiti isti kao što je bio prije skoka u sopstveni ponor. Jer, onaj ko se zaputi takvim sopstvenim stazama ne sreće nikoga: to sa sobom donose “sopstveni putevi “.(Fridrih Niče, Zora; str.7).

Čini mi se da ne postoji opasnija rabota nego čovjeka današnjice ostaviti sa samim sobom! Tog časa čovjek, kao opijen, nimalo trijezan, započinje ples s vlastitim demonima. I kao što nam je Istorija, vječni saputnik samog života, do sada pokazala rijetko kada je umnost čovjeka ta koja stvara muziku. Očarani čovjek ovom magijom “napretka”, vlastite je oči prilagodio tumornim danima. Navukao je veo magle na pogled vlastite duše. Zbog toga Izvor, od kojeg dolazi, više ne možemo vidjeti (osjetiti). Nošen nekom vrstom čudnog osjećanja, postaje rob moći koju je sam stvorio

Modernosti nije potrebna priča o duši! O duši koja je, kako to filosof Jan Patočka piše, ono što je sposobno za istinu na temelju posebne, nepremostive i samo čovjeku ostvarujuće strukture fenomena kao takvog. Istina, kaže Lav Šestov, traži od čovjeka da padne na koljena. Zbog toga nam ne treba istina, protjerali smo je!

Kao sijevanje daleke munje danas dolazi pitanje - šta je to što se događa. Jedan treptaj oka i evo nas u masi, jednoj ili drugoj? Glasovi oko nas više nisu tiha žuborenja različitih stavova, mišljenja. Sada su to naredbe, ucjene, prijetnje. S tim u vezi, kroz dijela filozofa Ivana Iljina provlači se teza koja veoma jasno kaže da zabrana i prinuda, prijetenja i strah, mogu da iznude kod čovjeka samo licemjernu ‘ljubav’ i licemjernu ‘vjeru’, te takve iznuđene, prividne, neiskrene manifestacije skrivaju iza sebe ili direktno lukavstvo, ili pak preplašeno obamrlo srce. Tako da svi napori i pritisci vlasti postižu jedino to da istinska vjera propada ili se uopšte ne začinje u ljudskoj duši. U njoj sve postaje vještačko, nategnuto, podvojeno, neiskreno i otuda nemoćno. Duša sebe zaboravlja. Da! Vjekovima se proslavlja velika pobjeda ljudskog poretka. Ali to nije pobjeda čovjeka. U podzemnom svijetu dah sreće je kratak. Sloboda se istopila poput kakvog voska jer je svijeća svijetlosti ugasila svoj plamen još odavno.

Kada su stvari tako postavljene, kada je novi sistem izgrađen na lažima, manipulacijama i obmanama, da li možemo da govorimo o bilo kakvom vidu duhovnosti u ovoj ‘naprednoj’ civilizaciji koju živimo danas. Odgovor, čini mi se, drijema negdje unutar našeg bića. To je drijemež koji je satkan od slatke gorčine koju je taj siloviti ‘napredak’ donjeo sa sobom. Poput kakvog pješčanog tornada obuvao je stare vrijednosti. Prekrio ih prašinom kako bi pod njim iščezle zauvijek. Šta se očekivalo? Očekivao se procvat, kao poslije svake oluje. Bar je modernost tako obećavala. Ipak, sve što je ostalo jesu – ruševine. Ovoga puta ne sa onim što bi se moglo smatrati božanstvom kao vodiljom novog stvaranja. Iako božansko – ono je protjerano. Slavi se velika pobjeda ljudskog poretka ali ne i čovjeka! Bez zrna tog božanskog sjemena čovjek je bačen u ropstvo. Okovan lancima poput likova iz Platonovog mita o Pećini.

Sistemi u spoljašnjem svijetu (društveni, kulturni, politički) nisu jedini koji su doživjeli ono čuveno ‘izvrtanje’ iznutra. Čovjek, kao biće koje u njima egzistira, prvi je uzročnik jedne takve promjene. Modernost je vrhunski umjetnik. To je umjetnik koji je, još u dalekoj prošlosti, povukao prvi potez oštricom prerušenom u kist. Zarezao je duboko unutar samog bića čovjeka. Takav rez za sobom ostavlja jedino pukotine. A one su uvijek poput otvorenih vrata za bilo kakvu vrstu čudovišta, koja će od tog trenutka slobodno da izgmiže kao ispod bilo kakvog kamena ili iz bilo koje stijene. Plan modernosti imao je jedan potpuno novi uzlet. To je uzlet za koji se vjerovalo da je bio uzlet prema Gore. To je trebao biti uspon jednog novog čovjeka. Suočavanje sa čudovišvima značilo je veliku pobjedu novog čovječanstva. Riječ je zamijenilo zlo. To je zlo kojem čovjek bez ikakve zadrške govori da na sve “savjete”. Zato se kaže: pakao je vječan.

Kada na satu otkuca ponoć (kažu, uvijek đavolje vrijeme) šta nam se nudi? Nije ni važno, dokle god se nešto nudi, nama je dobro. Kao sibirska zima, moderna je ‘zagrijala’ naše kosti. Takva zima današnjeg čovjeka prati dok god je životu. Premoreni od one hladnoće svakodnevnice, ljudi uskoro postaju nesposobni za bilo šta drugo osim za bijeg u nepovrat. Nastupila je apokaliptična sigurnost novog, modernog doba. Da li je to sve što nam je preostalo? Ako jeste, onda treba prezimiti ovu epohu. Neka nam to bude novi slogan. Povukavši se u sebe, čovjek je pustio neke bezglave i bezglasne da propovijedaju i šire svoje urlike.

I na kraju, samo jedno pitanje iskrsava. Ono juri i otima se, kao najgladnija životinja, sa drugima. Kako bi nas, prije svih, upitalo: Da li će nam duša, kroz pogled, svitanje ikada ugledati?