Andrea Slijepcevic | Vučica

Dugo već prebivaš na istom mjestu.

Šuma, koja je nekada bila čudesna, sada je tamnica, tvoja vlastita. Okovi oko tvoga tjela i srca te parališu. Snažna šumska ilijana obavila je tvoje biće i odvukla ga u mrak.

Nisi htjela da budeš ovdje a kamoli da ostaneš ovoliko dugo. Još uvijek možeš da čuješ, samo je pitanje šta? Da nisi dovoljna? Da nisi dobra? Da nisi lijepa? Da nisi vrijedna? 

Vjetrovi šume, u kojoj tvoje tjelo sada leži, prenose ove riječi kroz  grane, lišće, vjetove, kroz svoja stvorenja. 

Svoj pogled predala si šumskim tajnama i sada te sve snažnije zarobljavaju. Ako predaš i svoj sluh, pitaš li se kako ćeš moći da čuješ vapaj sebstva?

Ako ti to zarobe kako ćeš moći da odsluškuješ melodiju svoje duše?

Zarobljena si u šumi predrasuda, stereotipova, lažnosti, iluzija, jednom riječju u šumi bezbroj malih neistina. Nisi rođena kao bezvrijedna i ništavna. Takvo ništavilo ti je nametnuto.

Nekada je ova divljina bila tvoje igralište, sada je tvoje zarobljeništvo.

Nekada si bila djevojčica, sada si već žena.

Iz divljine počele su da vrebaju opasnosti. Ne zavaravaj se. One su oduvijek bile tu, samo ti nisi mogla da ih prepoznaš. Tvoja diječija vedrina, radoznalost, pogled ispunjen dobrote i naivnosti, nisu dopuštali da ti se takve opasnosti približe. Sve do onog trenutka kada si ih sama pustila da uđu. Otvorila si im vrata sebe. Iako toliko jedinstvena, posebna, prvo si se uklopila u masu. Vjerovatno ne znajući da u masi vlada zlatno pravilo. To je pravilo onog što je moderno, onog što je identično sa drugim.

Prilagodila si se kalupu svih i to te je zarobilo. Taj kalup oduzeo je tvoju ličnost, oduzeo je način na koji egzistiraš. Kalup, u kojem sada zgrčeno stojiš, gdje ti srce ubrzano kuca i teško dišeš, sveo je tvoju kreativnost na jednu kapljicu vode.

Vrijeme je prolazilo. Prilagodila si se životu čija pravila kreira masa. Još jedna greška. Tako si dospijela u Šumu. Shvataš li već?

Dogodilo se, u jednom trenutku, da si poželjela ponovo da kreneš u susret samoj sebi. Da se pronađeš. Ali divljina ima svoje trikove za ovakve poput tebe.

Sa svakim tvojim korakom izgradila je nevidljive zamke oko tvojih stopla, zaustavljajući te. Bacajući na tvoje krhko biće riječi koje pale kožu sve do kosti. 

Padaš na koljena pred zidom koji je nevidljiv. Prepreke koje se ne vide sada su svuda oko tebe.  Nije ti jasno kako im polazi za rukom da te, kao takve, parališu? Možda ih ne vidiš očima ali one urezuju ožiljke duboko u tvojoj duši. Zato kloneš. Predaješ se stvorenjima iz šume zvane svijet.

Kada ti tama prekrije pogled, suština više nije u tome što ne vidiš, kroz svoj pogled ti više ne osjećaš.

Ali nisi sama ovdje. Možda više nisi svjesna vlastitog vriska ali njihov itekako čuješ. Prepoznaješ se u njemu. To je vrisak iz onih najdubljih mjesta iz kojih izvire sama priroda žene .Kao pljusak kiše poslije najgore žege. Kao sjaj punog mjeseca koji i najtamniju noć pretvara u divnu stvarnost. Kao najljepši miris. Kao najsočniji poljubac. Eto takvu moć ima vrisak žene. Osvježava. Oduševljava. Nikoga ravnodušnim ne ostavlja. Takva snaga čuči u tebi. Takva snaga pripada isključivo ženi. Budi se baš onog trenutka kada pomisliš da je prekasno. Vrisak,  toliko moćan da bi se i vukovi poklonili.

Samo znaj da ne možeš sama. Zato što i nisi. Mnogo nas je ovdje. Živimo u kalupima koje su drugi kreirali za nas, kao u tuđoj koži.

Ako se prepoznaješ kroz ove riječi, ne okreći pogled od mene koja stojim tik pored tebe. Pokloni osmijeh ženi preko ulice. Podrži je toplim rječima, čija je kuća jedino srce i duša, bez obzira u koji kalup ju je stavila divljina u kojoj živimo...