Nina Vukasin | Zbir rascvjetalih rubova

 

U početku sam rezala -

linije, misli, odnose.

Sve što je virilo izvan kontrole

bilo je prijetnja.

Sad gledam te iste rubove

i vidim latice -

poput oštrih noževa što se otapaju

u proljetnom suncu,

pretvarajući se u krhke cvjetove,

šapćući:

"Flos nascitur in margine."

Cvijet se rađa na rubu.

Na rubu noći, gdje san vene,

gdje tišina vrišti,

i sjene se savijaju kao trava pod vjetrom,

tu sam pukla -

"Per aspera ad astra."

Kroz teškoće do zvijezda.

Nove korijene sam posadila,

tihi i duboki,

kroz pukotine prošlosti,

dok bosim stopalima koračam

po ožiljcima -

"Nil sine magno vita labore dedit mortalibus."

Ništa veliko život nije dao smrtnicima bez truda.

Nisam više oblik savršen,

nisam simetrija ni red.

Samo zbir

rascvjetalih rubova -

staklo što svjetluca

u svakoj slomljenoj plošci.

"In medio stat virtus."

U sredini stoji vrlina.

Cvjetam i tamo gdje ne treba -

u pukotinama zida,

među kamenjem zaborava,

u ruševini što se zove jučer,

iako svaki list podrhtava

kao molitva, kao zavjet.

Nisam vrt.

Nisam divljina.

Nisam ukras.

Ja sam sustav

što raste bez dozvole,

bez plana,

bez kraja -

"Fortes fortuna adiuvat."

Sreća pomaže hrabrima.

Poput vinove loze

što se penje preko zaborava,

prkoseći snu o savršenstvu.

"Vulneribus florere."

Ranjivost je cvjetanje.

I dok me gledaju,

pitaju:

kako si preživjela?

Ja šutim.

Jer preživljavanje

nije riječ.

Nego cijela zbirka -

kompozicija izblijedjelih ožiljaka,

ploha rasutih po tijelu,

svaki rub -

nota u simfoniji mog opstanka.