Ivan Pozzoni | Luciano in the sky with diamonds

 

Za jedan put, samo jednom i nikad više, invaktiva me napušta,

dajući tipkovnicu u podnajam panegiriku, bez kruženja (i ruženja) riječi.

Mi smo dvostruko članovi jedne protivne generacije,

članovi generacije naopako i naopaki članovi jedne generacije,

ti, sin solidnoga svijeta, sazdanog od zemlje, «bjesomučni flâneur», nomad avangarde,

ja, unuk tekućega svijeta stoljetni hrast privržen svojim korijenima, nomad pozadine,

nomadi iste vojske u izvidnici i povlačenju.

Danas sam ti predložio: «Napišimo knjižicu u četiri ruke»,

a ti, smjesta, s Balija, Bora Bore ili s Tajlanda: «Samo pazi da me ne natjeraš na prevelik trošak»,

zamijenili smo uloge brijanžana i tršćanina, od tebe bih bio očekivao pitanje:

«Napisati knjižicu udvoje u četiri ruke, znači li to stvoriti djelo Otomana (od osam ruku)?».

Činiš mi čast što me uzimaš previše za Ozbiljno, prognanika iz Bergama na monzanskom tlu,

a ja ti uzvraćam ironijom, ne mefistofelskom, već ironijom poštovanja i naklonosti,

onom privrženom ironijom koju koristim samo s dva jezika ili s M40.

Za jednu večer napustimo sarkazam

i pomozi mi da i dalje nastavim živo jebati mater svemu.