Ruža Zubac-Ištuk | Pismo prometeju

Ne bojim se neizvjesnosti dalekih putovanja kojima pali anđeli

hodočaste po Zemlji tražeći istomišljenike i nasljednike, 

ni dubokih voda jer i u njima se rađa i umire život,

niti nepredvidivih lavina otisnutih iz ljudske savjesti popraćenih pljeskom – 

postale su svakodnevna ljudska opsesija, 

ali zazirem od teških riječi i mudrih misli bez učinkovite primjene na dobrobit svijeta.

Zazirem i od neukrotivog ega puštenog niz mutnu maticu 

da sruši starozavjetni hram u kojemu životare pravednost i milosrđe.

Klonim se lažnih lovorika na ljudskom čelu,

bezvrijednih kruna na ubogim kraljicama ljepote jer su dopustile

da im odmjeravaju tijelo i procjenjuju osobnost – bogatstvo Bogom darovano,

i izgubljenih ikona na modnim pistama prezasićenih glađu.

Mičem se od značaka i kojekakvih obilježja na reveru osobenjaka 

s pomoću kojih se diče velikim domoljubljem i stranačkom pripadnošću,

a ljube samo sebe, i tebe – lažno iz koristoljublja. 

Bježim od besmislenih i besramnih govora, 

ispraznih obećanja ispred mikrofona i obmanutih govorima. 

Bježim i od ljudi koji umjesto čista obraza nose naličje i naočigled ga

umivaju u čistoj suzi iz božjega oka.

A Bog je milostiv – šuti 

kao da propituje slobodnu čovjekovu volju do sudnjega dana.

Predugo. Neću dočekati rasplet. 

O, stari Prometeju, molim te, pošalji baklje nebeske vatre s Olimpa 

(jer ovozemaljske su neučinkovite „običnim“ smrtnicima)

da dobrano pecnu dugačke prste svima koji danju kradu kruh nemoćnima,

a noću spaljuju dokaze i sve što je trudbenik stvorio krvavim žuljevima.