Ivan Pozzoni | Dekret o maksimalnim dopuštenim emisijama

 

Birokracija, majka svake civilne države, bez civilnog poricanja,

napokon je izdala novi dekret o društvenoj vrijednosti umjetnosti,

da stoji na vidljivom mjestu, u uredu prefekta, ispod luksuzne dekorativnosti,

u pogledu maksimalnih dopuštenih umjetničkih emisija i nicanja.

Sigurno je to da je svaki oblik umjetnosti izvor trovanja i jada,

otuda dekretomanijska hitnost neprimjetne mitridatizacije (puka i naroda),

osudila je senatora iz Molisea na petnaest minuta svetačkog i predanog hoda,

sve dok nije uznemirila sveti san zastupnika našeg Parlamenta i vladina ureda.

Naređuje se stečaj svih izdavačkih kuća skromnih dimenzija i moći,

svih udruga s kulturnom svrhom, svih kvartovskih novina i tiskovina,

zlu ne trebalo, da kroz kulturu kakva revolucija ne uspije proći,

zadnja izlazna anketa pokazuje da miks Falettija i Volova vodi do pobuna.

Devet senatora koji su sudjelovali u raspravi i glasanju tom,

krivo su protumačili stvar, uz nepogrešiv tajming i sinkronizam:

prema umjetnosti prosječni Talijan ne osjeća poziv, niti vlada tom krasotom,

jer mu je suđeno da umre od općeg dekretinizma.

[Pobjegla mi je još jedna prilika da šutim u rimi i slozi,

što mi prijatelj Giorgio zamjera kao predvidljiv stih, k'o da mlatim Kanta u praznoj slami;

doista, ne priliče mi pokušaji akrobacija po ovoj klimatskoj prozi,

i uz ove tekuće prisluškivane razgovore u Telecom Italiji, u samoći i tami].