Hajrudin Čirkić | Sine concremento

Soba broj jedan Urološkog odjela Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli postala je moj mali svijet, ograđen zidovima boje koja se od pustih godina i bolesničkih pogleda gotovo istrošila. Ležao sam na prvom krevetu s desne strane, odmah iza vrata, na mjestu odakle sam mogao posmatrati gotovo sve što se događalo. Osam kreveta bilo je poredano u dva reda, četiri uz jedan zid i četiri uz drugi kao nijemi svjedoci bezbrojnih bolesti, strahova i ozdravljenja. Između njih prolazili su doktori, medicinske sestre, članovi porodica i sama bolest, tiha i uporna, kao korov, čupaš je, a ona ponovno nikne.

U toj sobi većina pacijenata vodila je mnogo teže bitke od moje. Karcinomi, hronične bolesti, dijagnoze koje su zvučale kao presude. Jedan čovjek čekao je da njegov bubreg bude presađen sinu. Drugi je bolovao od teške bolesti krvi. Treći je živio dane za koje su i on i njegova porodica vjerovatno znali da se polako približavaju kraju. Naspram svega toga, moj problem izgledao je gotovo bezazlen. Imao sam kamenac zaglavljen u mokraćovodu i stent provučen kroz mokraćni kanal. Ta tanka plastična cjevčica, duga gotovo trideset centimetara, povezivala je bubreg i mokraćni mjehur. Njeni krajevi bili su savijeni poput slova J, pa su je zato nazivali JJ stentom. Osjećao sam je pri svakom pokretu, kao podsjetnik da u meni postoji nešto što ne pripada mom tijelu. Ipak, kad bih pogledao ljude oko sebe, znao sam da imam razloga biti zahvalan.

U ovu sobu dospio sam nakon premještaja iz prethodne. Za jednog pacijenta koji je nakon operacije morao biti izoliran trebalo je osloboditi prostor, pa su nas razmjestili po drugim sobama. Žao mi je bilo zbog ovog premještaja. Već sam se navikao na ljude s kojima sam dijelio ovo bolničko vrijeme, a posebno na Ibragu.

Od prvog dana nekako smo se pronašli. U bolnici čovjek brzo osjeti ko mu odgovara, a ko ne. Dani su tamo dugi i tromi. Vrijeme ne teče nego kaplje kao infuzija. Zato je svaki razgovor dragocjen. Ibraga je imao dar da obične stvari pretvara u zanimljive priče. Znao je pričati o svojoj Tinji, o ljudima koje poznaje, o vremenu kada je bio mlađi. Nekad bismo zajedno pili kafu u bolničkom krugu i smijali se stvarima koje izvan bolnice vjerovatno nikome ne bi bile smiješne. Čovjek među bolesnicima shvati koliko malo treba da dan postane podnošljiv.

U novoj sobi upoznao sam Muamera. Bio je najmlađi među nama. Na njegovom licu još se vidjela mladost, ali i umor koji ne dolazi od godina nego od bolesti. Nisam bio siguran od čega tačno boluje; znao sam samo da je riječ o nekoj bolesti krvi. Usprkos tome, nije izgubio vedrinu. Povremeno bismo izlazili izvan bolničkih zidova na kafu. Tada bi bolnica ostajala kao sivi otok usred ljudske patnje, a mi bismo na trenutak ponovo postajali obični ljudi.

Do mog kreveta ležao je Zvonko, domar jedne škole iz sela kraj Tuzle. Imao je karcinom bubrega. Bio je tih čovjek, gotovo neprimjetan. Dane je provodio šuteći i gledajući prema prozoru. Ponekad bismo progovorili nekoliko riječi, ali i tada bi govorio kratko i mirno. Činilo mi se da je prihvatio ono protiv čega se drugi do posljednjeg trenutka bore.

Preko puta njega ležao je Mahmut iz Koraja. Teška bolest učinila je svoje. Karcinom prostate iscrpio je njegovo tijelo, ali ne i njegovu volju. Nije se žalio. Nije kukao. Samo bi ponekad zatvorio oči i dugo ležao nepomično. Jednog prijepodneva primao je transfuziju krvi. U jednom trenutku primijetio sam da nešto nije dobro spojeno. Krv nije tamo gdje je trebala, nego je kapala na pod. Polako se širila crvena lokva pored kreveta. Gledao sam je i osjećao nelagodu. Krv me oduvijek uznemiravala. Sjećam se kad sam na početku rata vidio jednom borcu nogu gotovo presječenu u butini od gelera i samo je na koži visila, zamalo sam se onesvijestio. Dva puta sam odlazio po medicinsku sestru, ali niko nije dolazio. Lokvica je rasla centimetar po centimetar, a meni se činilo kao da pred mojim očima neko prosipa dio nečijeg života.

Tog poslijepodneva sam zaspao. Kada sam se probudio, na bolničkom noćnom ormariću sam ugledao bocu jogurta i nešto umotano u aluminijsku foliju. Odmotao sam je i ugledao domaću pitu, krompirušu.

– Ko je ovo donio? – upitao sam Muamera.

– Onaj čovjek što te često traži – odgovorio je.

Odmah sam znao da je to Ibraga. Osjetio sam toplinu kakvu čovjek osjeti kada ga neko nije zaboravio. Vrijednost pažnje u bolnici se mjeri drugačije nego vani. Pita umotana u foliju, još uvijek topla, nekako mi je rastjerala samoću, koja mi je stvarala nelagodu u prsima,

Predvečer su u sobu doveli mladića. Previjao se od bolova. Oko njega su se odmah okupili doktori, a uz krevet su stajali njegovi roditelji, blijedi i uplašeni. Povrijedio se na utakmici. Protivnički igrač udario ga je u predjelu bubrega. Čuo sam razgovore ljekara. Spominjali su mogućnost odstranjivanja bubrega. Te riječi lebdjele su iznad kreveta poput tamnih oblaka. Na kraju operacija nije bila potrebna i bubreg je sačuvan. Roditelji su odahnuli, a ja sam pomislio koliko je čovjek ponekad udaljen od nesreće svega jedan trenutak.

Moja ureteroskopija nikako da dođe na red. Već četvrti dan ležao sam u bolnici. Doktor koji me primio rekao je da će zahvat biti urađen sutradan. Istog dana razgovarao sam i s anesteziologinjom. Pitala me koje lijekove koristim, upozorila da prestanem piti aspirin protect i objasnila tok zahvata.

Ujutro sam bio spreman. Ali čekanje. To beskrajno bolničko čekanje. Svaki put kada bi se vrata otvorila, podigao bih glavu. Svaki korak u hodniku učinio bi mi se kao dolazak po mene. Vrijeme se razvuklo... Napokon je došla medicinska sestra.

– Spremite se. Vi ste sljedeći.

Hajrudin Čirkić | Blijedi sjaj na šinama

Ne znam otkud mi je dolazila ta misao: „Kemo, Kemo, ima l’ ko da bi te izlem’o“, ali često bi sama izronila dok sam provodio vrijeme s njim. Možda baš zato što je bio čovjek kojeg niko ne bi mogao ni mrko pogledati, a kamoli udariti. Tih i blag. Upoznali smo se u ratu, kada je iz Bosanske Otoke doselio u Jezerski, u kuću preko puta moje. Odmah se vidjelo da je to čestit čovjek. Na licu mu je uvijek stajao blag osmijeh, prigušen nekom teškom, tihom tugom. Doselila se u njega nakon pogibije sina. S njim su bile žena Šefika i kćerka Alma. Do tada su živjeli na samoj prvoj liniji u Otoci. Nakon što im je poginuo Amir, dvadesetogodišnji borac Petog korpusa, više nisu mogli ostati tamo gdje ih je sve podsjećalo na njega.

Brzo smo se sprijateljili i svaku slobodnu minutu provodili zajedno. Tako smo se jednog dana zaputili prema Otoci. Stigli smo do voloderske džamije, a pred nama se otvorila cesta koja se spuštala prema čaršiji. Taj komad puta bio je pusta čistina, brisani prostor dug stotinjak metara, potpuno izložen neprijateljskim snajperima. Iako je cesta izgledala mrtvo, imao sam osjećaj da nas s druge strane Une prate oči.

Kemo zastade, pogleda prema čistini pa mirno reče:
– Ti trči do one prve kuće. Tamo si zaklonjen. A ja ću polako… Ne mogu ja brzo hodati, a kamoli trčati.

Poslušao sam ga. Pretrčao sam koliko su me noge nosile i sakrio se iza zida prve kuće. Onda sam gledao Kemu kako ide onim svojim sporim, ravnodušnim korakom, kao čovjek koji je sa sudbinom davno raščistio. Svaki njegov korak trajao je kao godina. Gledao sam ga i čekao da se trzne u ramenima i padne na asfalt. Nisam smio ni disati. Htio sam viknuti da potrči, da se baci, da puže. Tišina je bila nepodnošljiva dok sam čekao metak namijenjen mom prijatelju.

Ipak, snajperista tog trenutka nije gledao prema cesti. Kada je stigao do zaklona, Kemo se samo blago osmjehnuo, kao da smo prošli običnu stazu.

Nastavili smo skrivajući se iza kuća i avlija dok nismo stigli do njegovog doma. Prepoznao sam kuću po predratnoj trgovini u prizemlju. Za pultom je nekada radila Šefika, uvijek uredna i nasmijana. Nekadašnje skladište nalazilo se pozadi, a naprijed bivša radnja. Ta dva dijela dijelio je zid s vratima zakovanim daskama, slaba zaštita od metaka i gelera. Prednji dio kuće bio je danonoćno izložen vatri. Ušli smo u prostoriju pozadi. Uz zid su stajala dva ležaja, sto i nekoliko stolica.

Kemo spusti ranac s hranom na sto. Tek što smo sjeli, umorni od pješačenja, na vratima se pojavi žena nižeg rasta, kratke crne kose i vedrog lica.

Hajrudin Čirkić | Zveket limenih ptica

                          

Čupo, Nedžad i ja. Naša stara Golf „dvojka“ poskakivala je šumskim putem, udaljavajući se od traktorskog servisa prema Šerbuli. Put je bio izlokvan, džombast, pun rupa koje su se poslije svake kiše pretvarale u mutne barice. Auto bi čas odskočio, čas propao u kakvu udubinu, pa se uz škripu napregnutih opruga ponovo vraćao na kolovoz.

Za volanom je sjedio golobradi mladić, tek zakoračio u punoljetstvo – Nedžad Halkić. Pored njega Esad Harčević, zvan Čupo. Visok, krupan, guste crne kose po kojoj je, bez sumnje, i dobio nadimak. Na zadnjem sjedištu sjedio sam ja, a pored mene kartonska kutija sa šezdesetak ručnih bombi. Zvali smo ih „cazinke“. Proizvodile su se u cazinskoj željezari od običnih vodovodnih cijevi, a tada su nam značile više nego što bi iko danas mogao razumjeti.

Kako je auto poskakivao, tako su bombe u kutiji zveckale. Što je rupa bila veća, njihov limeni zveket postajao je glasniji. Privukao bih kutiju uz sebe, pokušavajući ih rukama primiriti, kao da se goli dlanovi mogu suprotstaviti zakonima fizike i lošeg puta.

– Umiri ih, bolan – dobaci Čupo preko ramena, ne okrećući se.

– Da ne odletimo zajedno s njima u ove krošnje.

– Neće da miruju – odgovorih kroz smijeh.

Nakon toga, sva trojica prasnusmo u smijeh. Danas, kad se sjetim tog trenutka, obuzme me nevjerica. Kako smo mogli biti tako bezbrižni? Vozili smo se šumskim bespućem s kutijom punom eksploziva, a smijali smo se kao da putujemo na kakav seoski vašar. Ali bili smo mladi. Rat je već uveliko disao za vratom, a mi još nismo bili naučili koliko smrt može biti blizu čovjeku.

Hajrudin Čirkić | Na osami kruška

       

Jedna ratna uspomena o kruški, prijateljstvu i tihoj ljudskoj dobroti

Kad god me put nanese prema Cazinu i automobil prođe kroz mjesto Zmajevac, pogled mi gotovo nesvjesno sklizne prema jednom brežuljku. Nije to ni posebno visoko brdo, ni nešto što bi putniku namjerniku zapelo za oko, ali za mene ima težinu uspomene.

Na njegovom vrhu nekada je stajala kruška. Sama usred livada. Kao da je neko davno zaboravio drvo na tom mjestu, pa je ono ostalo da stražari nad travama, vjetrovima i godišnjim dobima. I svaki put kad pogledam prema tom brežuljku, sjetim se svog druga Ćire.

Ne znam da li ta kruška još uvijek postoji. Možda je odavno nestala, srušena vjetrovima, godinama ili ljudskom rukom. Ali u mom sjećanju ona i dalje stoji, onako kako je stajala jedne ratne jeseni.

Rat čovjeku promijeni mnogo toga. Promijeni navike, razmišljanja, pa i snove. Ali ga i nauči nečemu što u miru često zaboravimo – koliko je malo potrebno da bi čovjek bio zadovoljan.

Tog dana završavao sam jutarnji izvještaj koji je trebalo šifrovati i poslati u komandu korpusa. Radio sam to ručno, jer uređaj za mašinsko šifrovanje još nismo imali. Na stolu su se gomilali papiri, bilješke i poruke. Jednom mi je načelnik štaba za izvještaje kroz šalu rekao: „Ako su predugi, slobodno ih osuneti.”

Dok sam još bio nagnut nad papirima ispunjenim slovima i brojevima koji su čekali da ih pretvorim u šifre, vrata se lagano odškrinuše. Kroz njih proviri Ćiro – velika dobričina, čovjek gromada, krupan i snažan, ali s nekom tihom, blagom dušom kakvu rijetko srećemo.

„Kad ćeš završiti da popijemo kafu?”, upita tiho.

Kafa je tada bila posebna priča. Zapravo, to i nije bila kafa nego voda u kojoj je teljva već odavno izgubila i boju i miris. Sušili smo je i koristili ponovo, sve dok više nije imala ni okusa ni snage. Ali i takva kafa bila je dobra. U tih nekoliko minuta predaha krio se podsjetnik da smo, uprkos svemu, još uvijek ljudi.

Kasnije sam otišao na ručak. U trpezariji su toga dana služili pire od kestena iz konzerve. Na prvi pogled izgledalo je pristojno, ali već nakon prve kašike ostao je samo osjećaj prazne gladi. Glad je u ratu bila tiha, uporna i neizbrisiva.

Poslije ručka sam u prostoriji s telefonskom centralom zatekao Ćiru kako sprema alat.

„Pukla je veza prema korpusu”, rekao je. „Moram pronaći kvar. Hajde sa mnom.”

Žica je vodila preko livada, bašta, voćnjaka i šumaraka. Išli smo polako, prateći je kao tanki trag koji povezuje ljude. Povremeno smo provjeravali vezu sa centralom gdje se javljao Đuza – mladić vedrog lica koji se nikad nije znao naljutiti i koji je zimi kuhao čajeve od grančica gloga i tunje, kako se u narodu kaže za dunju.

Konačno smo kod civilne centrale pronašli kvar. Žica je bila nagnječena. Ćiro ju je presjekao i ponovo spojio; nakon kratkog vremena veza je proradila.

Na povratku više nismo morali pratiti žicu. Hodali smo preko livada koje su mirisale na jesen. Negdje kod Zmajevca Ćiro odjednom reče: „Mogli bismo se počastiti.”

„Na onom brežuljku ima kruška crnica”, objasni on. „Sama stoji.”

Krenuli smo prema brežuljku. Trava je bila visoka i požutjela od jeseni. Vjetrić je prelazio preko livade, a oko nas je mirisalo na zrelo voće i zemlju koja polako tone u mir.

Kruške su bile mekane, sočne i slatke kao med. Sok nam je curio niz prste dok smo ih jeli, bez noža i bez kruha, kao dječaci koji su našli skriveno blago. U tom trenutku sjetili smo se današnjeg pirea iz konzerve i prasnuli u smijeh. Smijeh je odjekivao livadom, lak i oslobađajući, kao da na tom brežuljku nije bilo ni rata ni oskudice.

Napunili smo ranac kruškama da ponesemo i Đuzi. A kruška je ostala na brežuljku, sama kao i prije.

Danas, kad god prođem tim putem, pogled mi opet traži taj brežuljak. Možda kruške više nema. Možda je vrijeme učinilo svoje, kao što uvijek učini. Ali ostala je uspomena na jedan dan kada je, usred rata i oskudice, jedno drvo na brežuljku ponudilo nešto što nijedna konzerva nije mogla – slatkoću koja se pamti cijeli život.

Ćiro, koji me tada poveo do tog brežuljka, odavno nije među živima. Ali kad god pogledam prema onom brdu, učini mi se kao da opet hodamo preko livade, nosimo ranac pun krušaka i smijemo se – a jesen i dalje miriše na dobrotu ljudi koja ne nestaje.