Gordana Burica | Mile utopjena - roman

 

RECENZIJA RUKOPISA MILE UTOPJENA

Ovaj roman autorice Gordane Burica ostavlja dojam priče koja je istodobno vrlo lokalna i vrlo univerzalna. Iako je čvrsto ukorijenjen u otočki, dalmatinski prostor, u težak život poslijeratnih obitelji, pomoraca, siromaštva i rada, njegova glavna tema zapravo je unutarnji lom jedne žene koja pokušava pronaći mjesto gdje može disati kao čovjek, a ne samo preživljavati.

Najveća snaga romana jest emocionalna uvjerljivost Mile kao glavnog lika. Ona nije idealizirana junakinja niti žena koju bi čitatelj mogao jednostavno osuditi ili opravdati. Upravo u tome leži kvaliteta teksta. Mile ostavlja dvoje male djece i odlazi s Paškom u Ameriku, vjerujući pritom da nosi njegovo dijete. Taj čin je težak, bolan i moralno problematičan, ali roman ga ne prikazuje površno ni senzacionalistički. Autorica vrlo dobro pokazuje koliko je Mile rastrgana između dužnosti, krivnje, potrebe za ljubavlju i želje da pobjegne od života koji ju je godinama lomio. Zbog toga njezini postupci, čak i kad bole, djeluju ljudski.

Posebno je uspješno što roman ne ostaje samo na ljubavnoj priči. Ljubav između Mile i Paška snažna je i uvjerljivo napisana, ali ono što priču čini ozbiljnijom jest činjenica da autorica prati posljedice njihovih odluka kroz godine. Time roman dobiva širinu obiteljske i životne sage. Nakon Paškove smrti Mile ostaje suočena s vlastitim izborima, prošlošću i pokušajem da ponovno pronađe vezu s djecom i rodnim krajem. Motiv povratka tada postaje jednako važan kao i motiv odlaska.

Roman vrlo dobro prikazuje kako čovjek može fizički otići daleko, čak preko oceana, ali ne može lako pobjeći od vlastitog podrijetla, jezika, uspomena i osjećaja krivnje. Upravo zato završna ideja o povratku kući djeluje prirodno i emocionalno snažno. To nije povratak pobjednice, nego žene koja je proživjela cijeli jedan život između ljubavi, gubitka i čežnje za pripadanjem.

Atmosfera je jedna od najvećih kvaliteta rukopisa. More, bura, vapnenice, siromašne kuće, težak rad, mirisi kužine i otočki govor nisu samo dekoracija nego sastavni dio psihologije likova. Čitatelj osjeća težinu svakodnevice i razumije zašto su nježnost, pažnja i osjećaj viđenosti za Milu toliko snažni i opasni. Autorica ima vrlo dobar osjećaj za detalj i prostor, a posebno uspijeva u tihim scenama: razgovorima u kuhinji, plovidbama, pogledima, malim gestama koje često govore više od velikih ispovijedi.

Dijalozi djeluju prirodno i nenametljivo. Lokalni govor korišten je uvjerljivo i s mjerom pa likovi zvuče živo, a ne folklorno. Posebno dobro funkcioniraju razgovori između Mile i šjore Perine, kao i scene u kojima se iza kratkih rečenica osjeća ono što likovi ne mogu otvoreno izgovoriti.

Stilski je roman vrlo čitljiv. Rečenice su jednostavne, ali nose duboku emociju i atmosferu svakodnevice. Autorica ne pokušava impresionirati složenim konstrukcijama, nego gradi priču kroz osjećaj života i bliskost likovima. Upravo zbog toga roman ima toplinu koja se danas rijetko susreće. Ne oslanja se na ironiju ni hladnu distancu, nego otvoreno govori o ljubavi, krivnji, čežnji i pripadanju.

Povremeno tekst možda kaže nešto što je čitatelj već osjetio iz same scene, pa bi ponegdje više suzdržanosti dodatno pojačalo emocionalni učinak. No to ne umanjuje osnovnu kvalitetu rukopisa: iskrenost. Ovo je roman koji ne djeluje napisano iz same želje da se ispriča priča, nego iz dubokog poznavanja ljudi, mjesta i emocija o kojima govori.

Na kraju ostaje dojam tužne, tople i životne priče o ženi koja je jednom pokušala promijeniti vlastitu sudbinu i cijeli život nosila posljedice tog izbora. Upravo zato Mile ostaje uvjerljiv i pamtljiv lik.

 

Sonja Smolec, Pula, 2026.

Gordana Burica

Jednog 30. siječnja po kamenim pločama Grohota na Šolti sipio je sitni snijeg. Rijetkost za otok.

Tog dana rodila se i Gordana Burica.

Možda baš ta, za otok rijetka meteorološka pojava i kamenitost otoka, u nekom neuobičajenom obliku prenijela se i na nju. Rijetkost se odražava u njenom pisanju, a izdržljivost u njenoj izdržljivosti.

Potječe iz ribarske familje. Zato se i njena prva zbirka kratkih priča zove Ribarsko dite, izdana u vlastitoj nakladi, (uz financijsku pomoć fakulteta s kojeg je otišla u mirovinu) Split 2013. Tekstovi su uglavnom na grohotskoj čakavštini, a imaju i etnografsku vrijednost jer govore o ribarskim alatima i običajima.

Kako joj žilama kola otočka krv, majka potječe iz Brbinja na Dugom Otoku, a otac iz Grohota, i njena druga zbirka Otok lastavica, Naklada Bošković, Split 2017. također miriše na more.

Otoku se vratila 2009. nakon odlaska u mirovinu. S Pomorskog (i on je morao biti morski) fakulteta u Splitu.

Njenu treću zbirku kratkih priča Na kraju nedaleko mora izdala je Udruga za promicanje književnosti Kvaka iz Velike Gorice, 2021.

U zadnje dvije knjige objavila je i nekoliko igrokaza (komedija) koje je uprizorilo Amatersko kazalište Sulet sa Šolte, u kojem Gordana Burica glumi.

Prvu knjigu poezije Mriža života, zajedno s grafikama Luke Bezića i jednog tuša Damira Burica, objavila je u vlastitoj nakladi 2024. u Grohotama na Šolti.

Mile utopjena, roman pred vama, dugo je pisala, prekidana nekoliko godina raznim životnim nedaćama.

Ali, cijelo vrijeme nosila ga je u sebi. Živjela je s likovima iz romana.

Stvorila ga je iz školskih priča, otočkih običaja, načina života, razvoja otoka, detaljima iz djetinjstva, crticama iz svoje mladosti, srednješkolskih dana, bračnog života.

Njene zbirke kratkih priča i jedna zbirka poezije nalaze se u Zavičajnoj zbirci grohotske knjižnice, kao i knjižnicama Zagreba, Splita, Dugog Otoka..

Gordanine pjesme sačuvane su u Monografiji Otoka Šolte.

Ostaje autoričina želja da vam roman bude zanimljiv. Stariji otočani prepoznat će neke detalje, koje je ona pišući nastojala sačuvati od zaborava.

I zato, ako vam se na Šolti netko obrati s: A di si Mile utopjena? 

Znajte da se dugo niste vidjeli, kao da ste se utopili.