Ruža Zubac-Ištuk | Plamičak na žišku života

Nebo je spustilo sivu koprenu iznad ozarenih prstiju mjesečine i gradskih svjetiljaka. 

Grad, nalik bijelim ledenim kosturima, drijemao je omamljen hladnoćom 

i samoćom, stisnut u procijepu vremena.

Na trgu visoko podignuti stjegovi šutjeli su okovani svjetlucanjem leda.

U intervalima bi zaškripale nadstrešnice ispod debelog snijega.

Čulo se tiho disanje samoće izgubljenih duša iz crkvenog zvonika

i škripanje nečijih stopala u suhom snijegu.

Poput siluete dugom ulicom gibalo se ljudsko tijelo.

Bilo je željno tople tišine i mirnog sna nakon nemilosrdnog dana izgubljenog

u potrazi za razbijenim mozaikom ljudskog milosrđa.

Noć je zebla, krvotok se u stablima ledio, na rijeci pucketala ledena kora

dok su se, u strahu od života, grlili čovjek i njegova sjena. 

A nigdje kućerka da mu vrata otvori, nigdje kapelice da se Bogu pomoli, 

ni prijatelja da se na sudbinu požali…

Omamljen ledenom bjelinom tijelo je spustio na klupu u ljepotu i nježnost

bijelog paperja u san mu poslanog s neba. 

Navraćale su zvijezde da mu hladnoćom pomiluju i  poljube lice

i mjesečina, rumena poput majčine pogače i čaše vina.

Navratio je i sjeverac da iznad zgrčenog tijela stare novine prolista

uz žmirkanje plamička na žišku života.