Zašto je tome tako saznat ćemo kroz tekstove i priče koji slijede. Svi pisci rado žele da im knjige budu čitane pa možemo biti iznenađeni ovom autorov izjavom odmah na samome početku. No, ona je, koliko god to možda kontradiktorno izgledalo, upravo poziv na čitanje.
Autor je mladi čovjek koji traži svoje mjesto pod suncem. Dovoljno je hrabar da zagrebe ispod površine na što ga tjera njegova nesigurnost koju osjeća u ovome svijetu. Sve ga čudi i zanima. Posebno međuljudski odnosi i odnos sa samim sobom. „Zaražen“ raznoraznim osjećajima manje vrijednosti, ništavnosti, samoprijegora, osuđivanja sebe i drugih upada u zamku različitih ovisnosti koje su mamac za mlade ljude: pušenje, alkohol, droga, seks, s čim se sasvim iskreno i otvoreno autor suočava i govori o tome. Zbirka je koncipirana kao slijed događanja slično formi dnevnika kroz priču o glavnom liku i njegovim ljubavnim i prijateljskim vezama.
Svoju nesigurnost u sebe iskazuje kroz riječi: „Svrhovit sam i nebitan, baš kao referentni interval“, te „Moja svijeća ne baca sjenu, niti moje more daje pjenu“ (pjesma Odlazak).
Čitajući zbirku dobijamo doživljaj interakcije autora kao glavnog lika i promatrača, te također glavnog lika Petera sa djevojkom, prijateljima, roditeljima. Vješto isprepleteno na trenutke imamo osjećaj da je Peter sam autor, autor Peter. Ti odmaci i prilaženja, ovisno o potrebi iskazanog govore nam da unatoč doživljaju sebe kao nevrijednog i nebitnog u ovom bivstvovanju, lik sasvim dobro ovladava tehnikama introspekcije. Dijeli sebe na svoju svijest koja je na višem stupnju poimanja, sa običnom svakodnevnom u kojoj se osjeća kao taoc, žrtva i gubitnik. Znači, ne možemo reći da je potpuno nesvjestan svoje borbe i da baulja svijetom prolazeći kroz razna loša iskustva. Ne! Njegovi radari odlično rade, no u otsustvu discipline (lijen sam, neda mi se..) upada u shemu nesposobnjakovića koji ne može naći dobar posao, kojeg djevojka koju je jako volio ostavlja.
Zbirka ima ispovijedni ton. Knjiga kao ispovjedaonica. U nemogućnosti razmjene emocionalne komunikacije sa okolinom, pjesnik, pisac se okreće jedinom mediju koji se neće odupirati njegovoj potrebi za dijeljenjem – a to je papir.
„Toliko se bojim biti odbačen da ne ulazim u odnose i veze.“
No ta konstatacija ne drži vodu. Jer on, htio - ne htio, već je u vezama u kojima se boji iskazati svoje pravo lice, svoju nutrinu te zbog nekih prošlih iskustava pokušava naći neko zamjensko ponašanje koje neće od njega napraviti outsajdera ( jer svi mi imamo potrebu biti prihvaćeni). Sve ono što osjeća i što bi rado podijelio, zadržava u sebi, razvijajući tako svoje unutrašnje monologe koji čine privid potpune neisključivosti.
Za svakog muškarca i njegov osjećaj utemeljenosti u životu jako je važan odnos sa ocem. O tome pjesnik progovara kroz pjesmu ...ALI
„Gdje je moj tata sada?“
Ovdje se ne misli na fizičko prisustvo oca, gdje je on prisutan, no emocionalno nedostupan.
Kroz svaku pjesmu ili priču vidljivo je da autor ne opisuje samo vlastita iskustva već ih i projicira kao iskustva drugih i tako im daje šire obilježje . Mnoge generacije su odgojene da budu emocionalno zatvorene, da ne govore o svojim osjećajima javno, ne pokazuju ih i koju osobinu nesvjesno prenose i na sljedeći naraštaj. Mnogo je pitanja zašto je to tako i kako su koga oblikovale okolnosti u kojima je netko odrastao. Pokušavajući naći rješenje za sebe, autor pokušava također naći i opravdanje za druge ne bi li oprostom njima i sebi olakšao život.
Novije generacije vape za otvorenošću. Podsvjesno osjećaju da nema ništa dobroga ni za njih ni za druge u skrivanju. No, nitko ne želi biti prvi. Rane su preduboke. I tako se stvara zid šutnje i tišine. A taj zid je težak teret koji je gotovo nemoguće nositi, a još teže razbiti. Zaobići se, kao ni preskočiti ne može. I tako dobijemo dva bića (oca i sina) koji pate. A taj odnos se onda prelijeva i na druge članove obitelji.
„Moja osobnost je zanimljiva kula od karata, temelja nema, stres je pomiče.“ „Nisam namjerno u problemima.“
Kroz razgovore Petera i Lumi, njegove djevojke, Peter pokušava naći opravdanje za svoje ponašanje. „Shvatio sam da su sve misli i svi osjećaji u mojoj nadležnosti.“ „..izlaz je u mislima koje su sretne i zaštićene, i u glazbi..“ Pokušava riječima iscrtati svoj psihološki portret kao što iscrtava bojama osjećaje na platnu.
„Znam što ne želim, a ne znam što želim.“ Ta ga stanja neopredijeljenosti dovode do paranoje, do odlaska na psihijatriju, alkohola, marihuane i sl.
„Kada se napijem, samo grlim i ljubim ljude oko sebe..“ govori o njegovoj nenasilnoj prirodi, prirodi čovjeka koji duboko osjeća i proživljava svijet oko sebe koji smatra izuzetno nepravednim.
„Voliš svim srcem i pogriješiš.“ – kroz neuspjeh u ljubavi opravdava masturbaciju kao samopomoć na složene ljudske odnose (čovjek se dobro osjeća kada masturbira). U tom kontekstu značilo bi da čovjek traži odnose u kojima se dobro osjeća, što implicira drugu osobu kao nosioca tog zadovoljstva u suprotnosti tome da osoba sama sa sobom i u sebi može i mora biti izvor vlastitog zadovoljstva.To je polazna točka.Dok smo god navezani na druge ljude kao na izvor svoje sreće mi smo u stanju roba, ovisnika, zavisnika i osobe bez vlastitog integriteta i moći.
„Kako se meni čini, ja sam jedna oštećena roba, potrgan između onoga što želim u životu i onoga što ne želim. Klasičan primjer težnje osrednjeg duha prema visinama. Želim biti prosječan? Ili ne želim?“
Kroz osobne probleme pisac se dotiče i društvenih normi koje uveliko ocrtavaju okvir u kojem se pojedinac kreće.
„Luma je iz prave obitelji. Za mene je prava obitelj ona koja ima patke, svinje, guske i ovce.“
„Nisam siguran, ali mislim da nisam dovoljno dobar za nju.“
„Uvijek sam bio loš u završavanju stvari.“
„Trenutačno volim potegnuti iz boce.“
„Bio sam dobar u odgađanju stvari i snošenju odgovornosti za bilo što.“
„Ako budem nastavio pisati ovako loše pjesme, ova knjiga će poslužiti za loženje peći.“
„Ovaj dio života nazivam „Ne znam“ „.
„U posljednje vrijeme hvata me osjećaj gađenja i samoprijezira.“
„..dok sam bio mlađi, propitkivao sam Božju opstojnost i Božji utjecaj na društvo te negdje pročitao da smo izmislili politiku i religiju da se međusobno ne poubijamo.“
„Volim mesnate žene s kruškolikim oblikom tijela."
„Rekli smo da ćemo se čuvati do braka (još jedna glupost modernoga crkvenog čovjeka)“ (nismo se čuvali).
Kako vidimo, ovdje je interesantan mladi umjetnik koji je hrabro zakoračio u poniranje sebe, te isto tako hrabro otvorio svoja iskustva širokoj publici. Ne samo da je bolan taj proces preispitivanja tko sam – što sam, nego je još bolnije otkriti svijetu svoju ranjivost. Spreman na sve moguće reakcije, još jednom prolazi tom stazom, a sve u vjeri da će njegovo eksperimentiranje sa samim sobom pomoći još nekome.
„Na što se uopće svodi ovaj život? Na par trenutaka koji se pamte i ubijanja od posla od 07 – 15h?“
„I stvar leži u tome da se prihvatiš takav kakav jesi. To je problem kod mene. Dugotrajno odbijanje prihvaćanja samoga sebe uzrokuje gubitak pamćenja“ (vrlo zanimljiva konstatacija zamjećujem).
„Budući da se stalno odbacuješ, nemaš razloga ničega se ni sjećati u vezi sa sobom.“
Ona preporuka sa početka knjige upravo me vuče na misao da pisac upotrijebivši te riječi zapravo želi navesti čitaoca da ga osjeti. Da osjeti napisano, izrečeno. Osjeti čitaoče sve kroz što sam prošao i ne ponavljaj moje greške. Osjeti sav jad pada i ushićenje uzleta. Budi nakratko ja i ne prosuđuj, ne osuđuj moju iskrenost. Ako možeš spasi sebe od nekih poroka.
„Šteta što ne mogu biti otvoren prema Lumi i reći joj što mislim jer se bojim neuzvraćene ljubavi – prvi pravi problem današnjice.“
Ovu zbirku možemo nazvati još i psihološkim štivom samopomoći. Osoba se osjeća isključenom od svijeta, odbačenom, sve dok ne dođe do točke spoznaje da je sva ta odbačenost zapravo u njemu samome.I sve dok sam sebe odbacuje i ne prihvaća, ne može očekivati prihvaćanje drugih. To je naprosto mehanizam života.Drugi su uglavnom zaokupljeni sobom. U nama/drugima traže ono što njima nedostaje. Kada im skrenemo pozornost na naše osjećaje „neimanja“, oni ih samo reflektiraju.
„Nisam više ono što te upotpunjava..“ pjesma Lutak
„Gambler No.5“ slika mi se svidjela.
Zato je jako važno proći proces iscjeljenja. Autor ga nalazi kroz pisanje.
„Volim pisati pisma. Kriju čari. Nitko više ne čezne ni za čim. Onim dugim razgovorima u ponoć. Nemoj me živote krivo shvatiti. Kada nisam ogorčen i ravnodušan, poprilično sam umiljat.“
No da život nije samo ljubavna romantika podupire u razmišljanjima o plaćanju računa, odgovornosti ili neodgovornosti prema sebi i drugima.
„Možemo filozofirati o ljubavi koliko želimo, ali petnaestog u mjesecu moramo platiti račun za struju.“
Peterova djevojka Lumi nosi također dvojaku ulogu. Kao partnerica i budući psiholog , znači stručna osoba iz područja psihologije, iz te svoje dvije perspektive reagira na njegova ponašanja, emocije i riječi. U jednoj ulozi je savjetodavna, neovisna i promatračka. S druge direktno umiješana kao izravan akter u događajima. Kod nje se te uloge prirodno i neusiljeno isprepliću.
„...ljubav pobjeđuje...“ moto je knjige.
No, kada ta ista djevojka ostane trudna s drugim, Peter ponovo doživljava pad i sumnju u išta što bi bilo sigurno i stabilno u ovome svijetu. A osjećaj stabilnosti je izuzetno važan za njega.
On je cijelo vrijeme svjestan odgovora teoretski i kao mogućnosti, no snaga za djelovanjem još nije dovoljno jaka. Smeta ga društvo koje se odreklo ili odriče pravih vrijednosti i okreće onome što je površno, potrošno, brzo, konzumerski.
Pjesme koje se nadovezuju na priče ili priče na pjesme spoj su naracije i rime. Onako kako pjesnik u tome trenutku osjeća. Sam je istaknuo da ne voli konvencije, pravila, nametnute regule. On istražuje život pa se tako odnosi i prema pisanoj riječi. Vodi se emocijama i razumom. Najčešće su suprotstavljeni jedno drugom.
„Luma, slušaj me: Primijetio sam da nas odmalena uče da je kontroverzija jedina istina. Pitaš se: Zašto je to tako? Evo, sada ću ti objasniti. Svi smo zarobljeni protagonisti svoje vlastite komedije... Nitko te ne uči kako biti spokojan i kako voljeti sebe te se graditi kao potpuna ličnost koja voli i prihvaća sebe.“
„Stvar je u tome da nas od malih nogu uče da se ne prodaju mir i spokoj jer su dosadni. Žao mi je što je ljubav, baš kao i Božić komercijalizirana.“
Stil pisanja autora ocrtava njegovu osobnost i karakter u danom trenutku pisanja. Nema ulagivanja bivšim ili sadašnjim pjesničkim ili proznim veličinama. On koristi jezični „alat“ kako njemu odgovara koristeći i jezik ulice, govorni jezik, uključujući i psovke.
On je također i slikar. Slikar boja. Boje su za njega izraz emotivnog stanja. Svojim slikarstvom podupire pisanje i pisanjem slikarstvo. Očaran je bojom. Pokušava unijeti boju u svoj život da ne bude jednoličan i siv, dosadan, nedostojan, isprazan. Njegove slike nisu motivi ni prirode, niti mrtve prirode ni portreta. Naizgled razbacana, raspršena boja preko boje, do boje, povrh boje čini kaos koji pisac osjeća u sebi. Svoj smisao i poruku one nalaze tek u promatraču koji će im to dati. Svaki čovjek ima svoj doživljaj boje. Ponegdje su one uredno poslagane jedna do druge dok same od sebe ne bi procurile u neki viši kontekst. Raspršene su , pomiješane, pograbljane, pročešljane ovisno o raspoloženju. Ostavljaju gledatelju da utka svoju emociju u njih. Jedna se boja ipak izdvaja po značenju. Bordo boja po kojoj je zbirka i dobila ime. Boja haljine nepoznate ili poznate djevojke na ulici. Odatle bordo kiša kad je tužan. Za razliku od tekstova i pjesmi kojima luta njegova psiha u depresivnom stanju, slike su vedre, svijetle i nježnih nijansi. Time on iskazuje svoju drugu, nježniju, žensku stranu. Postojanu u njemu, kao i u svima, jednako kao i ona koja se želi nametnuti, muževna, muška, dorasla problemima, iskontrolirana.
„Valjda sesvi mi muškarci u jednom trenutku razvodnimo u mlohave pripadnike blesave sluzi. Konvencije. Katastrofa. Nikada nisam volio ustaljene društvene norme. Pa nisam. Bio sam jednostavan. Volio sam biti ja u svakom trenutku.“
Boje se otimaju. Nisu ni nanošene sa namjerom da ostanu na nanesenom mjestu. Naprotiv, slijevanje i promjena pozicije je njihov glavni cilj. Kao tok rijeke. Kao sam život. Možeš ih okretati i uvijek dobiti drugačiji pogled. Nisu uokvirene, određene perspektivom. Nikada ne znaš kamo će te odvesti promjena perspektive.
Unatoč svim previranjima sa kojima nas mladi autor suočava, iskreno i bez zadrške, nanoseći time najviše bol samome sebi, ipak pokazuje izuzetnu svjesnost o svemu što se događa oko njega. No, ta svijest zrelog i osvještenog muškarca / na nivou razuma i promišljanja / ne sprječava onaj dio njegove emocionalnosti da luta beskrajnim prostranstvima svoje nesigurnosti. Na taj način on učvršćuje i jedno i drugo. I vjeru u sebe kao čovjeka i kreativca. Stvaratelja vlastitog života i osobne odgovornosti. Dopušta si rast kroz dopuštanje neuspjeha i pada. Dopušta sebi biti kreativan unatoč nekreativnoj okolini i sudovima regularnih tumača umjetnosti. Svoje mjesto pod suncem gradi sam. Ne utičući se ikome, ne oviseći o ikome / bilo kome.
Vrijedan rad za čitati mladim osobama koje prolaze slična stanja no i odraslima da se prisjete svojih ako su ih vremenom uspjeli potisnuti ili zaboraviti.
I završimo sa još nekoliko vrijednih citata:
„bojim se da mi bude lijepo jer neće potrajati“
„pjesme su kao tenisice, ne mogu sve biti lijepe“
„ljubav poklonjena zbog krivih razloga pretvori se u destrukciju“
„nije dopuštala da je vole jer su je uvijek ostavljali“
„valjda sam usputna stanica za djevojke koje uče hodati“
„voljela je tišinu, a moje tišina je bila preglasna za nju“
„svi na kraju krajeva prihvaćaju uništavanje kao mjeru obrane, obrane od bolne stvarnosti i svaki put kažu: „Nije do mene““
„krivo implementirana ljubav izrodila je sebičnošću“
„pazi čije snove ostvaruješ“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.