Irna Kevelj | Neka netko ugasi tišinu

Neka netko ugasi tišinu,

koja tako zvučno boli, 

koja se u ravnodušnom licu krije, 

koja dušu u bol svije, 

koju prezire, 

srce koje vrišti a glasa nema. 

Neka netko ugasi tišinu,

koja odjekuje u pogledima,

koja donosi oluju mojim nemirima.

Zar živimo u različitim svemirima?

Neka netko ugasi tišinu,

nek’ zavrišti glas koji će ispuniti prazninu, 

i ponovo mi donijeti onu milinu,

Neka netko ugasi tišinu.