Lada Franić | Poetski monolog: Nuspojave

Ne pišem zakon.

Nosim ga u tijelu.

U meni se vino 

pravi samo

bez slavlja

u mraku, pod rebrima

ugljen mi grije ruke 

dok gasim požare

koje nisam zapalila

A ljudi?

Ljudi se u meni 

ruše zbog šutnje

iz krvi koja se hladi

iz poljubaca 

koje su više uzimali

nego davali

Silan je vaš zakon

ali jedino

pomoću svoga 

preživljavam

Kažu: sebe sačuvaj!

Odgovaram:

rasipala bih se 

kako bih ostala živa

na poljima zavisti,

preživjela bitke u kuhinji 

sačuvala sebe 

od bijede u postelji

od opasnosti 

koja je nosila

ime oholosti

i smireni glas

koji je govorio:

„To je normalno.”

Smrt i ja smo 

uvježbavale 

Sedmi pečat i

plesne korake.

Prestala sam je 

zvati prijetnjom.

Ali vidjela sam 

od vode se može 

praviti svjetlost,

ja sam bila voda

po kojoj su gackali

da bi osvijetlili 

sebi put...

Snovi?

Moji su se pretvarali 

u ruke pune posla,

u leđa koja nose,

u usta koja šute 

kad bi istina 

preskupa postala.

Neprijatelje nisam 

pretvarala u braću

toliko naivna ipak

nisam

ja sam ih stvarala

i učila voljeti

i puštala 

da 

odu

Kažem:

Zakon je star, a 

opet zauvijek isti.

Odgovaram:

Znam koliko je star!

Star je koliko i prva žena

koja je shvatila

da se svijet 

ne održava na idejama

nego na njezinoj kičmi

Usavršava se

ali ne u uzvišenosti uma

nego u djevojčici 

koja rano nauči

stisnuti zube,

u ženi koja više 

ne objašnjava.

Ne slavim zakon ljudi...

Preživljavam 

njegove nuspojave!

Kad odem

ostat će u vremenu

rupa 

u kojoj sam

držala sve

što se nije 

raspalo

i 

rasulo.