Ruža Zubac-Ištuk | Oličenje slapa

Gledam bijelu pjenu vječnog vodopada.

Izgubljena kaplja na lice mi pada.

U statičnoj ljepoti kamena i vode

umire li život ili rađa nada?

Obuzima me nemir. Drhti mjesečina.

Uzmičem u sjenu pred pjesmom bez žara.

Vraća mi se mladost ili starost vara?

Brišem vrijeme rukom – budućnost umara.

Vjetru dajem misli, ružama bjelinu,

gnijezdo prepelici, humcima tišinu,

u sivilo smijeha krvotok zamatam

i postajem pjena, oličenje slapa

dok knjiga života polako se sklapa.