Ruža Zubac-Ištuk | Mirno pasi svoj teret

Odavno je nebo nad vodama prozirno.

Vatra sipi s visina među one što putuju,

a nikamo ne odlaze s pronevjerenih prijestolja

bez krika Car je gol i zagrljaja koji guta

svaki logički slijed.

Valja osmisliti dan i provesti ga loveći prokockane

ljudske sudbine za pouzdane mamce 

trulim anakondama daleko od procijepa.

„Ne sprezati od čistilišta, gubilišta, stratišta,

samo neka sve bude po protokolu

uz blagoslov nedorečenoga slova zakona“, 

osvanuo je proslov između stisnutih usana. 

Zar to nije olakotna okolnost da čovjek (živo)tinja

i mirno pase svoj teret?

„Čuje se plač iz ludnice“, netko pronese vijest.

Neka! Ionako samo tjera na smijeh glinene golubove

nadomak pucnja u razbaštinjenu budućnost.