Ruža Zubac-Ištuk | Ljepota riječi na milosti božjoj sniva

Listaju me od izdanka do ocvalosti.

Svatko po uzoru na svoje moralne vrijednosti

tražeći sličnost s grebenom na zlogukoj kiši

koji će postati glatka stijena, nevina i čista

ili razbiti kada se na njega obruše teški, srditi vali.

Uzimaju me i dodaju, pljuju i psuju

jer nisam uspjela svoj život – zakašnjeloga trubadura

oblikovati u kalupu gdje sudbina pase ljudske mane

dok ljepota duše na milosti Božjoj sniva.

A meni je potrebno samo malo kruha 

i mnogo, mnogo riječi kako bih mogla piti

čisti mlaz materinjega jezika iz pregršti vjetra

dok silazim s planina u srce djetinjstva među

sjene Kamešnice i trudna polja rane mladosti.

Potrebno mi je samo malo rajske tišine 

da dovijeka tkam ljubav u stihove

i pjesmu rastačem po usnama vremena, 

a da mi ruke ne zadrhte i osmijeh ne ugasne

dok klečim pred oltarom iskušenja i tjeskobe.

Bože, skrušeno te molim

utrni munje zlopatne u zloćutnim naravima

da mi se riječi koje me majka učila vezući uspavanke

sa zlatne niske ne pootkidaju

i prokapaju ljepotu duše u suze što će u bolu

umirati ljubeći ružno lice demona – vječnoga 

zavodnika ljudskih slabosti.