Ana Vulić | Na trgu

Činim se kao hvatač vjetra usklađenosti boja i proporcija.

Ne znam za boje društva i ne razumijem zašto sam u rupi beznačaja.

Kao u izlogu mećem zvizdan samoće u tišinu publike i trač.

Šarenilom bojim sebi klopku, raznobojnošću je sastavljam putem milijardu komadića.

Glasno modiram svoje nečujne pjesme u neprobojne oblike.

Naposljetku dozivam praskozorje samilosti.

Izričaj postaje sve gušći, ustajala voda gasne pod prozirnim oblacima.

Bore se ravnaju brzacima izvornog užitka.

Toplina gudi srdačnošću otvorenog života.