Marica Erdeg | Vlak

Što to tutnji

Što to huči

I baš jako…

Jako buči?

I vijuga

Desno lijevo

Preko brda

I ravnica

Preko mosta

Do tunela

Pa do gaja

I šumica…

Što bi to sad

Moglo biti…

Pa razmišljam

Pa mudrujem…

Na pamet mi

Pada samo

Vijugava gusjenica…

Tko se to sad

Glasno smije

Tko to viče

Pa se skrije

Pa dobaci

Pa mi maše

Pa me zove

Da mi kaže:

To nikako

Bit’ ne može…

To što buči

Tutnji,huči

Gusjenica

Ipak nije…

Ona se na

Stablo penje

U vrtu ju

Vidjet možeš

Kod kupusa

I češnjaka…

A rado ju

Za doručak

Želi imat’

Ptica svaka.

I dok mi smo

Raspravljali…

Svađali se

I smijali…

Nas grupica

Povelika…

Djevojčica i dječaka…

Gledajuć’ sve

Sa visine

Iznenada…

Vrana graknu:

Eno vlaka…eno vlaka!