iako nije bila nikakva posebna prigoda.
– A štednja?
To je ipak najskuplji parfem koji imam.
– Pa što onda? Neka je!
– A bol?
– Ne, više nema boli!
– Onda tuga? Barem majušna tugica?
– Ne... ni tuge ni tugice više nema, vjeruj mi.
Samo slike:
prometna gužva
(s godinama sam se naučio strpljenju),
prosinački dan, ne odviše hladan,
Zagreb obavijen kišnom koprenom
(ja radije stavim šešir i nikad ne nosim kišobran,
danas sam ga ponio zbog tebe).
Izlazim iz zgrade (Ilica 197),
umjesto u tramvaj ulazim u automobil,
a u tvojoj ruci zamotuljak.
Neobično biće stražari pred vratima restorana,
egzotična jela nisu me se baš dojmila,
ali eto, kušala sam ih...
Uski lift, u staroj zgradi ugrađen naknadno,
(Boškovićeva, broja se ne sjećam),
tonem u tvom smeđem kaputu,
taj zagrljaj – moja oaza,
ili barem moje tajno gnjezdašce?...
Sviđa mi se parfem, baš si potrefio!
Znaš kako nazivam takve parfeme?
Kako?
„Parfem za snažne žene“!
A je li?... Zanimljivo...
Kišna koprena nad Zagrebom,
velovi parfema nad nama,
pitanja bez odgovora među nama...
... I eto, stavila sam taj parfem jutros
iako je posve običan dan.
Tek tako. Došlo mi je.
Parfem za snažne žene.
Jer..... prosinac je daleko.
I Zagreb je daleko.
I ti si daleko.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.