Nela Stipančić Radonić | U tišini ove noći

A ja se tišine noći plašim
i ne sklapam dugo oči
kraj čaše crnog vina na stolu
za kojim sa mnom nemir sjedi.

I kada me poluukočenu tako
i pogleda upiljena u neku rupu
crne slutnje umjesto prstiju
po ramenu taknu – trznem se.

I pomislim na kraj.
Onaj konačni, stvarni, a ne
loše odglumljeni, filmski, toliko
ponavljan i dosadan. Ne!

Već konačni i biblijski kraj svijeta
kakva do sada nije još bilo,
i koji dalje, sve da i hoće, ne može,
jer nema kamo.

I mirno samo sjedim
kraj svoje izgubljenosti – kao svoga groba
Ali koja možda i nije toliko strašna
koliko su nečiji pogledi iskrivljeni,
misli u zabludi, a ruke uprljane.