Marija Karácsonyi | Pazi kako vrištiš

„Pazi kako vrištiš!“ najbizarnija je uputa na koju sam ikada naišla. Nalazi se na vratima rodilišta pred kojima stojim u trudovima. Taman me siječe jedan podugački i zahtijeva jauk, makar potisnuti, no ono što čitam, toliko me iznenađuje da se zbunim i zaustavljam izdah zabranivši si i to malo olakšanje. U tišini otvaram vrata stišćući kvaku i izdržavajući trud. Kad popusti, uzdahnem i krenem prema rađaonici s tri boksa spojena prolazom i staklenim stijenama. Začudim se tišini. Pa u rađaonici sam, zaboga! Stiskanja, rezanja, bebe, majke… nije baš intelektualni posao, kao npr. pisanje pjesama. Tu se naime sve događa u glavi, a kako bi izašlo, treba ti samo ruka koja se kreće po papiru. S druge strane, posao rađanja fizički je proces, naporan i dugotrajan i uključuje grčenje, probijanje, stenjanje, uzdahe, vriskove…

Tišina potpuno obuzima prostor. Atmosfera kao u nijemom filmu. Žene položene na stolove za rađanje. Zglobovi na rukama pobijeljeli im dok stišću rukohvate. Podižu glave, vratne se žile napinju. Oči im iskočile od izbezumljenosti. Čela se kupaju u znoju. Kosa u rezancima zalijepljena za lice i vrat. Bezlične bolničke spavaćice, podignute i izgužvane, noge sad savijene, sad ispružene. Scena bez tona. I bez titlova. U dva boksa isti prizor. U treći ulazim ja.

Marija Karácsonyi | Zagonetni posjetitelj

Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedozeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Rolete su spuštene i iz unutrašnjosti se nazire jedino krckavi zvuk melodije neke stare radio stanice.

Za stanovnike kuće broj 17 susjedi se ne zanimaju previše. Prolaze pored nje ne misleći o ljudima koji unutra jedu, gledaju televiziju, piju rakiju ili se možda tuku. Još manje pomišljaju na to da im možda treba pomoć. U svega petnaestak kuća ove uspavane predgradske zajednice sve se zna; kada se tko doselio, tko je danas zakasnio na posao, tko se kasno vraća, tko slavi rođendane, a tko ne slavi krizmu ili vjenčanje. Bez prevelikog uplitanja. Broj sedamnaest rjeđe je mjesto posjeta. Pored zapuštene jedinke neko vozilo nije stalo ni najstariji se ne sjećaju kada. Priča se da je tu bilo i djece, da su ljudi normalni i nikome ne stvaraju neprilike pa im se nitko i ne miješa u život. A ni oni sami ne nameću se drugima.

Marija Karácsonyi | Obiteljski susret

Stanislav

Nisko sunce tuče mi u oči. Ruke su mi se zalijepile za volan, a majica za torzo. Kiselina mi skuplja usnice. Glava će mi se rasprsnuti. Čaša vina popravila bi stvar. Žila pored lijevog oka pulsira i povlači mi kapak. Ne vidim dobro cestu. Nema ni središnje crte, a ni stupića sa strane. Znam da sam pred oštrom okukom i strmim spustom, no moram to odvoziti gotovo napamet. Auto se zatrese kad kotač slučajno zahvati bankinu. Prašina zabijeli staklo retrovizora. Sve mi je mutno. Što se to uopće maloprije dogodilo?

Poslovni ručak i razgovor s Markom o prelasku k njima prošao je odlično. Manje gnjavaže, a veća plaća. Konačno ću se riješiti one balavurdije i njihovih roditelja, natezanja s ocjenama i disciplinom. Nije to posao za ozbiljnog muškarca. Zalili smo dogovor s nekoliko boca žlahtine. Sve ružno isprano je kiselkastom tekućinom. No osjećaj zadovoljstva kratko je trajao. One dvije žene potpuno su me izludile. Ne znam koja više i gore. Zapravo znam, ali to je potpuno nevažno. Izbacila me je iz svog života minutu nakon što je ušla u moj. Kažu da čovjeku pred smrt pred očima preleti cijeli život. Moj je meni maloprije preletio, a mislim da ne umirem. Potpuno sam zdrav. U zdravlje u glavi počeo sam sumnjati.

Marija Karácsonyi | U izdanju Kvaka objavljena zbirka priča Zlatka Erjavca "Žena koja je voljela kosilice"

 

Iz tiska je ovih dana izašla zbirka priča Zlatka Erjavca Žena koja je voljela kosilice (nakladnik Kvaka, Velika Gorica). Sa svojih šezdeset priča stilom se i tematikom naslanja na prvu knjigu (Žene vole pametne muškarce, Beletra, 2018.) te na zanimljiv, duhovit, pomalo ironičan način prikazuje svakodnevicu likova dobro poznatih karakteristika, bliskih mentalitetu malog mjesta.

-U odnosu na prvu zbirku priče su proširene krugom likova i tema, a u knjizi su one razvrstane u tri poglavlja koja tematiziraju bračne odnose, prijateljske i ljubavn(ičk)e veze te iskustva vezana uz spisateljski milje. Svakoj temi pristupio sam iz pomaknutoga kuta pripovijedanja i nastojim oneuobičajiti ono svakodnevno i obično, na prvi pogled nevažno i banalno – govori autor Zlatko Erjavec.

S obzirom na dobru prihvaćenost prve knjige te brojne i zanimljive susrete na predstavljanjima, ne sumnjamo u isti rezultat nove knjige.

Ulomak iz zbirke (Knjiga s predumišljajem)