O romanu Josipa Čekolja "Hahari na dnu mulja"
(ilustracije Dominik Vuković; Zagreb: Mala zvona, 2022.)
Piše: Mirjana Mrkela
Odakle je moj prijatelj Josip Čekolj
Pročitala sam Josipov roman "Hahari na dnu mulja". Zatim sam mu rekla:
— Dakle, priča iz malog mista. Dobra je.
— Kakvog malog mista, pobogu!? — zaprepastio se moj prijatelj Josip — Pa nisam ti ja iz Dalmacije niti bih ikad...
— Da, da. — prekinula sam ga jer uvijek želim dokazati da sam u pravu — Nije Dalmacija, ali jest malo mjesto, svi se poznaju. Šipražje, postoji li to uopće?
— Naravno da postoji! — ljutito će moj sugovornik — Ako ne na zemljopisnoj karti, sigurno je u mome srcu, a i ovdje!
Zatim mi je Josip Čekolj prstom pokazao odjeljak u kojemu je pisalo:
"Hahari o kojima ću vam pripovijedati rođeni su u Šipražju, gradiću u blizini hrvatsko-slovenske granice, na obalama rijeke Črlenke, koja izvire u šumovitim gorskim predjelima sjeverne kajkavske Hrvatske".
— Kajkavske, kužiš?
— Žim-ku. — odgovorila sam smijući se — Dok mi u Dalmaciji rijetko kažemo hahari. Kod vas su češće riječi mađarskog porijekla, a kod nas ima više talijanštine. Mi bismo možda rekli farabut, ali značenje nije posve isto.
— I ja mislim da nije. — nastavio je Josip — Hahari su kombinacija fakina i nasilnika, teško je pronaći pravu riječ u pravilnom jeziku.
Međutim, onome tko pročita naša pojašnjenja neće biti teško razumjeti ove važne rečenice:
„Vi morti jeste obični mali, bezobrazni, leni hahari teri tratiju svoje dneve na biciklima", "ili buljite v knjige umesto da delate nekaj pametnije," [...] Ovaj čas ste v mulju, na dnu gluposti i) ada, ampak i to bu prešlo, samo pazite da ne zaglibite vu tom mulju predugo."
Hahari ili samo tinejdžeri
Morti (možda) su junaci Josipovog romana hahari, a možda im se tako tepa. Mulj zasigurno nije stvaran nego je spomenut u prenesenom značenju. U Šipražju a ne u mulju, žive plavokosa Sunčica, prištavi Bruno, visoki Tomek i srednjoškolac Siniša. Od zime do jeseni pratimo njihove doživljaje, nova poznanstva i brige o budućnosti. Pred većinom je upis u srednju školu, a neki će se možda i odseliti. Povremeno se pojavljuju i drugi tinejdžeri: djevojke Ida i Marina te dečki Kuzma, Pero i tin, poznatiji kao Kuzmina banda.
"Pero i Tin jedan kraj drugog izgledali su kao Toro i Pončo, a Kuzma je bio njihova slatka muha za kojom su ponizno skakutali."
Drugo polugodište četvorka započinje u svađi. Sunčica se sve više povlači u sebe. Bruno se otprije rugao Tomeku i sad mu je žao, ali nema snage da se ispriča. Namjesto toga, ponovno je rekao nešto ružno.
"Ostavio je Tomeka koji se suzdržavao da ne brizne u plač. Ostavio je i začuđene Sinišu i Sunčicu. Otad njihovo prijateljevanje više nije bilo bezbrižno."
Ponovno su se posvađali kad su išli u maškare. Bruno i Siniša su se čak i potukli pred kućom Staroga Rude.
Obični ili neobični starci
Stari Ruda ih je smirio. On je Mrzovoljan i spor, a ruke mu drhte dok mota cigaretu. Možda je čudan i neobičan samo u usporedbi s tinejdžerima, jer se toliko razlikuje od njih. No iako je ćudljiv, može se složiti s mladima. Uvijek ih počasti skromnom hranom koju ima, a oni mu uzvraćaju brigom za njegovu nestalu kujicu.
"Starac brzo obriše suze i uzme platneni rupčić iz džepa košulje pa počne snažno puhati nos, toliko se naprezao da se sav zacrvenio u licu. Ispuhivanje nosa popratilo je i glasno hroptanje. Djeca su se zabrinula za Rudu, ali se nisu usudila pomaknuti. Najednom se činilo kao da starac ne može doći do zraka."
Ruda je dečke jednom uputio nosatoj coprnici Janici. Coprnica znači vještica ili vračara. Bila je to "starija žena u širokoj haljini s ušivenim životinjskim kostima i koščicama. Preko širokog trbuha zavezala je pregaču zamrljanu raznim ostacima čarobnih pripravaka i napitaka.
Drži se strogo, ali nije bezosjećajna. "Janica je bila poput nekog diva pokraj djevojčice. Velikom rukom, na kojoj su se ocrtavali ožiljci mnogih opasnih ili neuspjelih napitaka i otrova, nezgrapno je dragala djevojčicu po razbarušenoj plavoj kosi."
Treća osobenjakinja, također stara i osamljena je luda Ankica.
"Odrasli su je izbjegavali i njome plašili djecu, smišljali su priče o njezinu neobičnom životu, a najpoznatija je bila ona da živi s devet mačaka, u podrumu skriva leš svojeg pokojnog muža i copra one koji joj se zamjere. Nažalost, neki poput Kuzme, Pere i Tina iskorištavali su njezinu izgubljenost u svijetu koji je se odrekao te su često navraćali do hižice obrasle korovom kako bi se rugali nemoćnoj starici. Predaju o njezinoj ludosti potkrepljivala je zapuštenost dvorišta i kletve koje bi upućivala onima koji bi mu se približili."
Luda nije bila. Mačke je zaista imala: Jozefinu, Antoanetu i Elizabetu Sissi. Kad je ekipa pustošila po kući, bile su se sakrile. Drugi put su iznenada napale. Nakon toga su bile mirne. Mirne kada je Bruno čitao iz Ankičinih knjiga, a i na samom kraju priče. "Jedna do druge, uzdignute glave, repa profinjeno omotanog oko prednjih šapica gledale su u daljinu [...] U tom ljetnom podnevu tri su Ankičine mačke odražavale tisuće godina neobičnog odnosa čovjeka i mačke. [...] one su znale da su svi oko njih samo zrnca u vremenu i prostoru, a svemir nastavlja dalje onako kako je oduvijek nastavljao."
Ako želite, i vi razmišljajte o svemiru i o vremenu, o prijateljstvu i o ljubavi. A ja bih željela da pročitate cijelu knjigu "Hahari na dnu mulja" pa da donesete vlastite zaključke.
Pročitala sam Josipov roman "Hahari na dnu mulja". Zatim sam mu rekla:
— Dakle, priča iz malog mista. Dobra je.
— Kakvog malog mista, pobogu!? — zaprepastio se moj prijatelj Josip — Pa nisam ti ja iz Dalmacije niti bih ikad...
— Da, da. — prekinula sam ga jer uvijek želim dokazati da sam u pravu — Nije Dalmacija, ali jest malo mjesto, svi se poznaju. Šipražje, postoji li to uopće?
— Naravno da postoji! — ljutito će moj sugovornik — Ako ne na zemljopisnoj karti, sigurno je u mome srcu, a i ovdje!
Zatim mi je Josip Čekolj prstom pokazao odjeljak u kojemu je pisalo:
"Hahari o kojima ću vam pripovijedati rođeni su u Šipražju, gradiću u blizini hrvatsko-slovenske granice, na obalama rijeke Črlenke, koja izvire u šumovitim gorskim predjelima sjeverne kajkavske Hrvatske".
— Kajkavske, kužiš?
— Žim-ku. — odgovorila sam smijući se — Dok mi u Dalmaciji rijetko kažemo hahari. Kod vas su češće riječi mađarskog porijekla, a kod nas ima više talijanštine. Mi bismo možda rekli farabut, ali značenje nije posve isto.
— I ja mislim da nije. — nastavio je Josip — Hahari su kombinacija fakina i nasilnika, teško je pronaći pravu riječ u pravilnom jeziku.
Međutim, onome tko pročita naša pojašnjenja neće biti teško razumjeti ove važne rečenice:
„Vi morti jeste obični mali, bezobrazni, leni hahari teri tratiju svoje dneve na biciklima", "ili buljite v knjige umesto da delate nekaj pametnije," [...] Ovaj čas ste v mulju, na dnu gluposti i) ada, ampak i to bu prešlo, samo pazite da ne zaglibite vu tom mulju predugo."
Hahari ili samo tinejdžeri
Morti (možda) su junaci Josipovog romana hahari, a možda im se tako tepa. Mulj zasigurno nije stvaran nego je spomenut u prenesenom značenju. U Šipražju a ne u mulju, žive plavokosa Sunčica, prištavi Bruno, visoki Tomek i srednjoškolac Siniša. Od zime do jeseni pratimo njihove doživljaje, nova poznanstva i brige o budućnosti. Pred većinom je upis u srednju školu, a neki će se možda i odseliti. Povremeno se pojavljuju i drugi tinejdžeri: djevojke Ida i Marina te dečki Kuzma, Pero i tin, poznatiji kao Kuzmina banda.
"Pero i Tin jedan kraj drugog izgledali su kao Toro i Pončo, a Kuzma je bio njihova slatka muha za kojom su ponizno skakutali."
Drugo polugodište četvorka započinje u svađi. Sunčica se sve više povlači u sebe. Bruno se otprije rugao Tomeku i sad mu je žao, ali nema snage da se ispriča. Namjesto toga, ponovno je rekao nešto ružno.
"Ostavio je Tomeka koji se suzdržavao da ne brizne u plač. Ostavio je i začuđene Sinišu i Sunčicu. Otad njihovo prijateljevanje više nije bilo bezbrižno."
Ponovno su se posvađali kad su išli u maškare. Bruno i Siniša su se čak i potukli pred kućom Staroga Rude.
Obični ili neobični starci
Stari Ruda ih je smirio. On je Mrzovoljan i spor, a ruke mu drhte dok mota cigaretu. Možda je čudan i neobičan samo u usporedbi s tinejdžerima, jer se toliko razlikuje od njih. No iako je ćudljiv, može se složiti s mladima. Uvijek ih počasti skromnom hranom koju ima, a oni mu uzvraćaju brigom za njegovu nestalu kujicu.
"Starac brzo obriše suze i uzme platneni rupčić iz džepa košulje pa počne snažno puhati nos, toliko se naprezao da se sav zacrvenio u licu. Ispuhivanje nosa popratilo je i glasno hroptanje. Djeca su se zabrinula za Rudu, ali se nisu usudila pomaknuti. Najednom se činilo kao da starac ne može doći do zraka."
Ruda je dečke jednom uputio nosatoj coprnici Janici. Coprnica znači vještica ili vračara. Bila je to "starija žena u širokoj haljini s ušivenim životinjskim kostima i koščicama. Preko širokog trbuha zavezala je pregaču zamrljanu raznim ostacima čarobnih pripravaka i napitaka.
Drži se strogo, ali nije bezosjećajna. "Janica je bila poput nekog diva pokraj djevojčice. Velikom rukom, na kojoj su se ocrtavali ožiljci mnogih opasnih ili neuspjelih napitaka i otrova, nezgrapno je dragala djevojčicu po razbarušenoj plavoj kosi."
Treća osobenjakinja, također stara i osamljena je luda Ankica.
"Odrasli su je izbjegavali i njome plašili djecu, smišljali su priče o njezinu neobičnom životu, a najpoznatija je bila ona da živi s devet mačaka, u podrumu skriva leš svojeg pokojnog muža i copra one koji joj se zamjere. Nažalost, neki poput Kuzme, Pere i Tina iskorištavali su njezinu izgubljenost u svijetu koji je se odrekao te su često navraćali do hižice obrasle korovom kako bi se rugali nemoćnoj starici. Predaju o njezinoj ludosti potkrepljivala je zapuštenost dvorišta i kletve koje bi upućivala onima koji bi mu se približili."
Luda nije bila. Mačke je zaista imala: Jozefinu, Antoanetu i Elizabetu Sissi. Kad je ekipa pustošila po kući, bile su se sakrile. Drugi put su iznenada napale. Nakon toga su bile mirne. Mirne kada je Bruno čitao iz Ankičinih knjiga, a i na samom kraju priče. "Jedna do druge, uzdignute glave, repa profinjeno omotanog oko prednjih šapica gledale su u daljinu [...] U tom ljetnom podnevu tri su Ankičine mačke odražavale tisuće godina neobičnog odnosa čovjeka i mačke. [...] one su znale da su svi oko njih samo zrnca u vremenu i prostoru, a svemir nastavlja dalje onako kako je oduvijek nastavljao."
Ako želite, i vi razmišljajte o svemiru i o vremenu, o prijateljstvu i o ljubavi. A ja bih željela da pročitate cijelu knjigu "Hahari na dnu mulja" pa da donesete vlastite zaključke.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.