Mario Kovač | Sjena

Zamijenili smo mjesta, moja sjena i ja
Sad ona mrtvom stazom k suncu gazi
Na kojeg nikad ruke staviti neće
Vuče me za sobom kamenom i prahom
Žeđ krijepi u drevnom, trpkom zdencu
Sad ona pozna tajnu lutanja šumama
Skrivanja u onome što tek doći ima
I plakanja nad pjesmama neispisanim
Riječ joj je kost u krvlju natopljenom grlu
Što hijene je davno oglođaše živu
Sunčev dodir ugodno pali ispucalu kožu
Sudba je odavno svoje rekla
Gluhi spokoj prekrio je tamu
snoviđenju