Božica Jelušić | Draco, oleografija

Meni se činilo samo da bih ti mogla reći

Koliko ženske tuge ima u svakom zrenju.

I to, da svaki poraz ne vodi k pomirenju,

Već da bi voda života iz mene mogla isteći.

A titralo je polje, k'o da se razlijeva nafta.

I bijaše mi žao kućice propalog puža.

Kako te svaka sklonost do kože razoruža,

Dok okolo hajdina cvate, isprana plahta.

Pomislih da se nisam vinula previsoko,

Da ćeš mi dati vjetra, zamaha i elana,

Da će za okasnjele ludosti biti dana,

U vlažnoj povijesti srca, dugoj ko Orinoco.

Meni se činilo samo da o ljubavi zborim

Skupljajuć rasuto perje od krila odsječena.

Prigrlih svoga Zmaja, oštricom probodena,

I prođoh onim poljem vičući: "Gorim, gorim!".