Kristijan Modrušan | Moje dvorište

Kad bacim pogled iz aviona

vidim ulice

asfalta

betona

Na tlocrtu susjedstva

veliku krastu

tu travka,

ni stabla

ne rastu

I sve mi se čini

da nismo mi krivi

predjeli bijeli

a snijeg ne pada

ne možeš umrijet

prisiljen si živit

životarit

od vlastitog rada

I tako gledam

niču kuće

oblicima čudne

nemoguće

grad do grada

u grad se seli

i bijeli

bijeli

bijeli

A djeca?

Gdje su?

U čudu ih tražim

nema ih da se brdima veru

stabla su pusta

livade prazne

iglice miruju

utihuje lišće

snužđeno čekaju

igrice razne

I vile

mitološka bića

vampiri

sto čuda

divota

djetinje mašte

upijaju

očima i srcima bistrim

sva zrnca

i vlati

izbliza

natašte

Kad bacim pogled iz aviona

ulovi me tuga

i nejasna sjeta

gdje je nestalo

urbano selo?

Nigdje zeleni

svugdje pustoš

I bijelo

bijelo

bijelo