Jadranka Göttlicher | Kraj

-Zderi s nje tu haljinu!

-Kurva Švapska!-čula sam bijesne glasove oko sebe i zveket škara. Rezali su mi kosu. Sjedila sam zavezanih ruku na leđima i žmirila. Moji su me čuperci bockali po ramenima i krilu. Nisam se micala da me ne porežu. Bilo mi je svejedno kako izgledam. Činilo mi se da tako nepomična, sklopljenih očiju ne sudjelujem u sceni. A bila sam glavni lik. Dreku sam pokušavala ne prevoditi u riječi. Ne znam što slijedi u nizu: šišanje, razgolićenje, silovanje… Možda me i ubiju. Tupa sam i jedva da osjećam strah. Prije bih rekla da osjećam prkos Možda njega i vidi ta gomila.

   Odvukli su me grubo u moj stan na prvom katu i bacili na krevet  zavezanih nogu. Nakon nasumičnih strijeljanja koje sam vidjela, nisam očekivala ništa dobro. U mojoj glavi nije bilo ničeg što bi se moglo zvati mislima ili rečenicama. Ne znam koliko sam dugo ležala tako polusvjesna, možda cijeli dan i noć. A onda mi u sjećanje uđe slika Ericha. Vidim ga zavezanog i poniženog. Je li uopće živ? Mogao se na vrijeme povući sa svojom jedinicom, kako se davno povukao moj muž s izbjeglicama. Erich je ostao  zbog mene. Moj muž nije. Rekao je da će mi se javiti sa slobodnog teritorija. Da je tamo korisniji. Nikad se nije javio. Ponekad sam mislila da je mrtav jer mi je to bilo lakše prihvatiti nego nejavljanje. Nisam htjela ostaviti staru mamu i poći s njim. Njega je taj izbor razljutio. Volio je biti prvi. 

    Sjetim se ponovo svog ljubavnika i počinju mi se vraćati osjećaji i osjeti. Osjetim suze, žeđ i glad. Uspijem odvezati noge pa ruke. Neka me ubiju! Oteturam u kupaonicu. Nisam se sjetila pogledati u ogledalo. Sjela sam za stol i uzela polako rezati i polako jesti naranče. Kao nekad. Kao nekad s Erichom.

    Ušli su naoružani muškarci, prekopali stan, sve isprevrtali. I sve to bez riječi. Uzeli su mi dokumente. Odlazeći rekli su strogo da se javim u Komandu grada i da mi slučajno ne padne na pamet bijeg. Bijeg? Meni ništa na pada na pamet. Ja bih samo mirovala u Erichovom zagrljaju. Do kraja svijeta. I u taj čas ulazi mi Simona. 

-Ti se ne zaključavaš ? promuklo kaže. Ima podočnjake i zakrvavljene oči. Na glavi plavi šal, zavezan onako kako to vežu pralje. Znam da je očerupana kao i ja.

-Mogu li se kod tebe sakriti?

-Možeš, ali mene ti sada nitko ne štiti, to znaš.

    Odvela me u kupaonicu, natjerala me da se pogledam u ogledalo. Kakva ružna žena! Otuširala me. Uzala sam nasumično čistu odjeću iz ormara. Simona ju je sebi pomnije izabrala.

-Tvoj Herman, je li živ?-sjetim se pitati.

-Ne znam. Možda. Na vrijeme se povukao. Sad smo same i moramo ih zaboraviti. Sutra smogni snage da odemo pogledati radnju. Susjede su se namirile i u mržnji i u hrani. Sad im mi nismo više briga. A ostali nas ne poznaju.

   Simona i ja imale smo šnajderaj. Za vrijeme rata, uglavnom smo prekrajale i popravljale odjeću na sve mile načine. Mene je veselila ta siromaška kreativnost. Simonu ne. Mislim da se nadala novom raskošnijem početku i žurila se u novi život. Pustila sam je da ode sama, sasvim dobro dotjerana, a ja sam probala sabrati misli, pospremiti kuću barem malo i skuhati nešto od ostataka. Zbog nje. Je li to moj novi život? Da nije Simone ne bih se ni pomakla. Vratila se dobre volje i veli da radnja nije razbijena i da su američki vojnici pristojni i zgodni. Briga me, mislim ja. Ali, osjetila sam kako joj se u sebi smiješim. Ta se uvijek snađe. 

    Sutradan sam se morala javiti  u Komandu i Simona me je dotjerala. Na tanki šal omotan oko glave i vrata stavila mi je šešir. Nitko ne bi zaključio da sam ostrižena ovca, nacistička drolja. U Komandi su bili vrlo ljubazni, vratili mi dokumente. 

-Doviđenja, gospođo Granger. Taj je pozdrav bio kao topla kiša na obrazima. Ima još ljubaznosti. Jesam li osjetila i tračak sažaljenja i čak razumijevanja? 

-Ne morate više dolaziti, gospođo, mi ćemo vas potražiti kad bude trebalo. Kad bude trebalo što? Nisam pitala, nisam se usudila, a i nisam baš puno marila. Sve u mislima na svog Ericha, nekoliko sam dana posve odsutno obavljala  poslove po kući i u radnji. Počeli su dolaziti ljudi po svoje stvari. Bili su veseli. Rat je bio gotov. I Simona je bila vesela.

   Zvono na vratima! Iz Komande sigurno. Bože, što još može biti?! Otvaram brzo da ne misle da se bojim ili nešto skrivam. A na vratima moj muž. Stariji, interesantnijeg izraza.  Drugi Jean Pierre?  Ili isti dosadnjikavi , samodostatni profesor na liceju? Ulazi i zatvara vrata.

 -Bok, Bernardette! Znam sve. Nisam ti se mogao javiti jer bih kompromitirao Pokret otpora. Za njih sam radio.-reče oprezno. 

   Uvijek mu je nešto drugo bilo važnije od mene. Ali nisam očekivala odvažnost i brigu za druge. Ni za mene! Preko radnje se mogla poslati poruka, tamo je dolazilo puno raznog svijeta. Ne očekujem da mi oprosti. Takvi su rijetki. Takav nije moj muž.

-Znao sam da si zbrinuta i u sigurnim rukama.

   Bože, zar nije bio ni ljubomoran? 

 -A sada možemo početi od početka ili od kraja, reče i sjedne umorno.