Nije to bila dugačka ulica. Kratka, okomita na Bajlonijevu pijacu s drvoredom na obje strane. Stabla su dosezala visinu do pola kuća. U jednoj takvoj živjeli smo i mi do moje šeste godine. Stalno sam trčao prema pijaci, ali nisam smio ući u nju. Valjda me privlačio onaj šušur koji je tamo vladao.
S Bajlonijeve pijace svakodnevno je dolazio i trčkarao pas Džeki, crno-bijeli mješanac kojeg smo razvlačili i igrali se s njim, najviše ja. Naglo je nestao. Govorili su da je ugrizao jednog mladića koji ga je šutirao. To je moja prva žalost u životu.
Preko puta nas stanovala je teta Zora i njena invalidna kćer Vida. Često sam kucao na vrata, a teta Zora ih je otvarala, glumila iznenađenje i odmah iznosila na stol kolače. Bio sam malen i debeljuškast.
Kad sam pri kraju studentskih dana došao u bivšu ulicu, dočekala me druga slika. Stabla su prerasla kuće, dosta prometa i još veći šušur s pijace. Tu su novi izlozi, kazalište, klupe za predah. Njih dvije su ostarjele, ali kolači su bili dobri kao prije. Još i bolji. Izgrlile su me, izljubile i zaplakale kad su čule za mog oca.
Nikad više nisam prošao ulicom mog djetinjstva.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.