Kolumne

subota, 20. ožujka 2021.

Dušan Mijajlović Adski | Jednosmerni krug

 

         Umreću! Umreću za volanom. Glavni grad, pa šta?! Ako  je grad glavni, ja sam sporedna ličnost u njemu. Ako sam zalutao u jednosmernoj ulici, nisam ubio kralja. Gospode, znam da se ovdašnji đilkoši podsmevaju mom kršu. Da mi sirena radi pa da ih malo iritiram.  Rado bih im pokazao lakat kroz otvoren prozor. Eh, kad bih mogao da ga otvorim. Jasno mi je da sam pogrešio. Pa šta?! Treba li sad da skinem pantalone, da se naguzim, pa da me... Trube li trube! Izem im kulturu. Čoveku treba pomoći a ne odmoći.

     Žurim kumu na sahranu, nije svadba pa da kasnim. Jedna li je muka: stojadin, sto jada od krša, a i ja – ko da mi je žiška na pupku.  I kum Dača, našao kad da umre – kad je naveći krkljanac. Znam ja pravi put do kuma, ali rekoh – da probam prečicom. Eto, probah... Lele, ne usrah motku već  balvan.

    Trube vozači, mlataraju rukama, mnogi i psuju. Nekako se parkirah kraj neke kapije. Hvala Gospodu da neko od njih ima malo prostora ispred kapije, tek toliko da se čovek izmoča. Brišem znoj sa čela, dok zveram kako da se okrenem za sto osamdeset stepeni. Petak jeste, al’ nije trinaesti. Ne znam ko izmisli jednosmerne ulice; šta će nama to – pa mi smo odvajkada bili jednosmerni. Lice mi se od muke izobličilo. Dođe mi da uzmem vozačku dozvolu i da je pojedem. Bolje ja nju nego ona mene.

      Uvek kad mi je teško, ja zapevam: Dunje ranke, kruške karamanke. Sad ne mogu, pošao sam kumu na sahranu. Kad, iz one kuće, banu grupa mladih ljudi. Ja blenem u njih, oni u krš – i njegove tablice.

   -Gospodine, vi ste sa juga – jedan će ošišani.

   -Nije to jugo, to je stojadin – odbrusih. 

   -Vidi ti njega, tera šegu s nama. Brate, znaš li ti da je ovo jednosmerna ulica?

   -Ne brinite, zapamtio sam to za sav život – koje vikanje, koje psovanje... Nikog, hvala bogu, nisam „pregazija“.

    Uvek kad se iznerviram, govorim kako mi je tatko govorio.

    -Brate, nisi nikog „pregazija“, ipak, pazi kuda i kako ulaziš! – dobaci mi jedno poluobnaženo devojče. Posebno naglasi ono: ulaziš!

    Ne mogu da verujem. Ja, pa njen brat. Tatka ne zapamatih kao švalera. Ipak, odgovaram:

   -Pazim ja, ali velika nevolja mene muči. Ljudi, kumu na sahranu idem. Pući će bruka ako zakasnim.

    -Južna prugo, na koje groblje? – opet se javi razgolićena.

   Mislim se: „Ludo jedna, gde stojadin može da ide po šinama, pa on se jedva kotrlja po autoputu.“ Umesto prigovora, odgovorih:

   -Bežanijsko!

   -Odlično! Momci, hvatajte ovaj krš i okrećite ga u pravom smeru. Eto, imam gratis prevoz do Gandijeve. Njemu, kasnije, do groblja treba par minuta.  

      Devojka pored mene poznaje glavni grad, ali ja ne poznajem tajne kružnog toka. Opet se vozači ustremljuju na mene. Iznerviran, vičem:

   -Kurčite se automobilima sa mnogo konja. Sa vašim ždrebicama, u krevetu – svi ste vi kilavi Radovani. 

    Devojka me tapše po ramenu. Potom joj ruka pade na... 

    Ovog puta ne bi kriva jednosmerna ulica. Ni kružni tok. Ni jednosmerni krug. Možda kum: poželeo čovek da putujemo zajedno.

Vezane objave: Rezultati natječaja | Udruženja nezavisnih književnika Srbije i Hrvatskog književnog društva (zadarska podružnica)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.