O romanu Mladena Kopjara "Sjena brončanog štakora"
(ilustrirala Petra Brnardić; Zagreb: Naklada Ljevak, 2018.)
Piše: Mirjana Mrkela
Strašno, strašno
Nekome riječ mlin nije strašna. Meni jest, jer me podsjeća na vampire u mlinovima. Zato sam se naježila kad je u romanu spomenuto selo Mlinarevo. Bit će tamo svega i svačega, pomislila sam. I onda to ime: Sanjin! Sanja li on ili što? Odlučila sam telefonirati prijatelju koji je napisao taj roman. Mladen Kopjar i ja nismo se čuli strašno dugo. Pitamo se za zdravlje i još malo o strašnim vrućinama. Onda ono zbog čega zovem:
- Zašto si glavnom liku dao ime Sanjin?
- Aha, čitala si! — zadovoljno se smješka moj sugovornik. — Odabrao sam to ime jer mi se strašno sviđa.
- Pa dobro, svatko je gospodar svoga romana. — kažem pomirljivo.
- Ali knjiga ti je strašna!
- Koja knjiga?
- Pa ta o Sanjinu, "Sjena brončanog štakora"! Strašno je dobra, genijalna i tako...
Previše strašnoga se nakupilo u našem razgovoru. Premda sam tu riječ u romanu našla samo nekoliko puta:
"No može li selo s takvom strašnom poviješću biti idilično"?
"Žene bi na strašnim mukama priznavale sve što im se stavljalo na teret".
"Izrađivanje mrtvačkih sanduka sigurno je strašno depresivan posao".
Stvarno strašno Ali u romanu "Sjena brončanog štakora" više je strašnih pojava i događaja. Stvarno strašnih, zastrašujućih, od kojih vam staje dah:
"Martin je iz sanduka vadio ljudske glave i bacao ih ispred sebe."
Ili netko samo osjeća jezu i strah:
"Osjećao sam se kao da me neka zla sila iznenada otpuhala u dubok kameni bunar i sad padam u tminu", prema ledenoj vodi punoj krastača i zmija, dok mi se s vrha bunara netko kesi, neka čudna unakažena faca."
Strašan je i štakor, ili bi mogao biti:
"- Ne razumijem. Pa u selu vjerojatno ima na stotine štakora. Što je tu čudno?"
- Čudno je što ovaj kojeg sam otkrio nije živ."
Zatim neka čudna, zastrašujuća sjena:
"...tik uz ogradu, kretala se sjena. Imala je ljudski obris. Unatoč polutami, glava i trup jasno su se ocrtavali na travi, dok se noge nisu vidjele, kao da su utonule u zemlju. Ili uopće nisu izašle iz nje?"
Dečko i cura
Ipak, čitav roman nije strašan nego napet, zanimljiv, zabavan. Pomalo je i ljubavan, jer su glavni likovi dečko i cura. Imaju 14 godina, on se zove Sanjin, a ona Nataša. On se teško opusti, a ona je cool:
"Sav sam se uspuhao od straha, dok je Nataša, za razliku od mene, mirno vezivala crvenu kosu u rep."
Sanjin u svakog sumnja:
"- Dobro, Martin nije vampir, - rekao sam. - Ali što je s Jalžom?"
Sanjinova predviđanja su uvijek loša:
"Dok su se oni dobro zabavljali, ja sam zvjerao uokolo, strepeći hoće li na nas skočiti kakva opaka ribetina od pedeset kila."
Zato mu jedan znanac kaže:
"- Ako se hraniš strahom i svugdje vidiš opasnost, ne možeš normalno živjeti. Ne možeš se zabavljati, ne možeš učiti, ne možeš spavati. — Kratko je pogledao prema Nataši. — Ne možeš čak ni voljeti kako treba."
Sanjin voli Natašu, u to nema sumnje. Ona je uvijek vedra, on je gorak i kiseo:
"...između livada i njiva, s kojih bi pokoji seljak mahnuo Nataši. Ona bi veselo uzvraćala, opet govoreći kako će nam u Mlinarevu biti nezaboravno. U sebi sam se morao složiti s njom. Ovaj će izlet krvavim noktima biti urezan u moje pamćenje."
Mudraci kažu da je život i lijep i ružan. A neki tvrde da je istina uvijek u sredini. Ja ne tvrdim ništa. Možda ni brončani štakor ne postoji, iako ima sjenu. Pročitajte roman Mladena Kopjara pa sami zaključite!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.