Branko Filipović | Moj mali veliki drug

 

Da, ti što ne znaš svoga stvoritelja,

što rodi se neželjen,

rastao nenjegovan 'tek toka radi' ...

Ti Mali moj Veliki druže,

za tvoju sreću ruku dajem,

za tvoje grijehe čulno hajem ...

Jel' znam da ne mariš za mržnju,

pakost, inat i laž,

čim' darivahu „te vječni“ ...

Ti čistotom im vrati, 

i moju ruku prihvati,

k'o majka što tebe nije – čedo svoje,

jer svako srce, duša i tijelo, 

opstaje u dvoje, troje ...

A poslijeee, bit će nas manje –

da znaš, tad' svijetom će vladati mir,

sreća, blagostanje,

i naše nestajanje ...

Jer, kome će trebat' 

sjećanje na glad, nemir i strah ...

Zato, nestanimo tiho, brzo i sad!