Aleksandar Horvat | Jutarnji san, lamentacija sebe

Poučan san sanjam. O egocentru.

Nitko ne pobjegne od svoje sjene.

Postelja mi je u središnjem metru,

budim se, krugovi su oko mene.

Prolaze svjetovi, ja sam u mjestu,

izvor sam onoga što želim reći.

Odavde trebam izabrati cestu,

odrediti smjer i nekud poteći.

Pero je oštro. Nedostaje tinta.

Takva su buđenja - odlučno prazna.

Roje se zamisli duž labirinta,

dok svaki atom ideju ne sazna.

Glava je preteška i puna jutra,

za noć sam prikovan, letjeti želim.

Teško je uvijek čekati sutra

da dio sebe na papir preselim.

U klupku sinapsi praznina klija,

širi se odsutnost u panoramu.

Treba mi mentalna edenska zmija,

početkom dana da pokrene dramu.

Erato spava u dosluhu s tamom,

misli su magla (tek prolazno stanje),

propitkujem ritam u svemiru samom:

Je li stih vizija ili poslanje?