Ružica Miličević | Moje prabake

Moje prabake
mirišu na osvojene gradove i propala carstva.
Na plodnu žetvu, gladno pleme.
U njedrima su nosile amulete i grančice
ružmarina.
U škrinjama su skrivale sitne sapune, subotom
prale svoje nježne školjke.
Pomadama od ljubičice su mazale ispucalu
kozu,
čičkovo ulje uplitale u teške pletenice.
Mele su kuće, skidale gnjide s dječje kose,
i krvarile na misama i procesijama.
Mokrile su po tvrdim njivama, i uplašenim
poljskim
miševima.
Srpom su presijecale pupčane vrpce, protiv
uroka
pljuvale na porođene posteljice.
Na prstima su ulazile u spavaće sobe. Iz njih
izlazile poderane i ponižene.
Nosile su gruba platna izmedju nježnih bedara,
ustima žvakale konoplju i smilje.
Na njihovim stomacima su odmarali osvajači,
muževi raskopčanih košulja i smrdljivih kajiša.
Ostale su gorke fleke na praznim
dojkama.Tužne
oči ispod stegnutih marama.
Umirale su sa zaleđenim dahom, u izglačanim
haljinama.
Njihova imena još samo pamte kamene ploče,
rosni mezari.
I zaneseni leptir, na neljubljenim ramenima.


_____________________________________________
Iz zbirke" dozvolite da se predstavim", 2020.