Opredijelio se Šimić za zbirku u kojoj nema ciklusa i u kojoj je svo pjevanje gotovo u istom dahu. Tu i tamo skrene malo u širinu, ali opet u suglasju s onim rečenim prije. Namjera mu je pokazati težinu i pogubnost rata te naše sudjelovanje u njemu na strani onoga tko se brani ne želeći zapravo te ratne događaje.
Ozemlje Busovače najzastupljenije je u ovim pjesmama. Iz njega Šimić preko nekih drugih bosanskih i hercegovačkih krajeva ide prema novoj postojbini u Kninu i Zadru. Sve su to hrvatske zemlje, sve ih jednako tare taj nepravedni rat. Sloboda im je svima darovana kroz vatru i krv. Nema uzmicanja, treba se iskazati i kao bojovnik i kao čovjek.
Izdvojio bih ovdje najprije pjesmu u prozi Ulfeta Tuco, babica od tisuću srca. Podrijetlom je spadala u napadače, svojim djelovanjem u napadnutu stranu. Bila je babica u hrvatskoj bolnici u Lašvanskoj dolini, smještenoj u katoličkoj crkvi u Novoj Bili. Porađala je djecu, ne praveći nikakve razlike među ljudima. No, neki drugi znali su praviti, i to među onima kojima je pomagala. Napali su je, a Šimić to iz srca osuđuje te joj svojom pjesmom podiže spomenik. Ne samo zato što je porodila i njegovo dijete, već zbog toga što je i nakon napada ostala uspravna shvaćajući da je zapravo napada zlo.
Ova pjesma nekako najbolje ocrtava zbirku pred nama. Sudjelovali smo u ratu, časno se borili i imamo pravo na svoju slobodu. To treba biti probuđeni duh naše književnosti, naš svakodnevni život koji tako postaje pjesma. Nije to uloga psa iz pjesme Posljednji dani službenog psa. Nalazio se u JNA s pjesnikom, da bi na kraju bio ustrijeljen prema Pravilu službe: »Na kraju uporabnog puta, ustrijeliti psa.« Sjetio se svega ovoga pjesnik očito zbog toga što je ta nesretna JNA u Domovinskom ratu tako postupala s ljudima, zajedno s velikosrbima. Čovjek im ništa nije značio, riješiš ga se ako ti ne treba ili ako ti je na tvome zacrtanom putu.
Armija BiH, s kojom se pjesnik sukobljavao u Lašvanskoj dolini, svoj odnos prema neprijatelju znala je iskazivati naoko drukčije. Teška je i preteška Šimićeva pjesma Vrteška smrti. Kao da je iz nekih drugih vremena, izmišljena, mučno ju je progutati. Uznik je imao sedamnaest godina, neprijatelj ga uzeo na ramena i počeo vrtjeti te na upit časnika Međunarodnih mirovnih snaga zbog čega to čini, odgovorio: »Znate, moram mu malo,/ veselja dati./ Dok je u grču,/ ne mogu ga,/ obredno zaklati.« Ne ponovilo se, najbolje je reći.
U ovom kolopletu vatre i krvi ne zaboravlja pjesnik Juraja Dragišića, hrvatskoga velikana koji je nakon pada Bosne pod Turke 1463. morao potražiti spas u Dalmaciji. Nije ga to slomilo, ostao je svoj i svoga nevoljnoga naroda. Bili su takvi i još neki kojima Šimić posvećuje određenu pjesmu navodeći ih imenom i prezimenom. Jedna od takvih pjesama je Križevi koji plaču, posvećena Rajku Glibi. U pjesnikovom očištu je Bleiburg. Zlokraka petokraka nastoji ubiti tijelo i dušu, uzalud: Križni put krvi/ Križni put ponosa/ Tihog dugog/ U Kolonama/ Hrvatskoga Prkosa. To je ono što nas je obilježilo kao narod, jer htjeli su nas uništiti, makar tzv. međunarodna zajednica to još nije prozvala genocidom.
Tko uzme ovu zbirku pjesama u ruke lakše će shvatiti našu nedavnu povijest. Odbacit će pritom naslage laži, ako su se slučajno za njega prihvatile. Ništa čudno, jer pjesnik je proročki progovorio.
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. listopada 2022.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.