Ivan Meroveus | candide

sunčevu danu
dočekujem gluhu večer
za sutrašnju rječitiju zoru
možda rasprede se čvor
stiješnjenih misli
možda oćut do njih
posrne do nijemosti noći
pa se izjednači s njom
i poništi praskozorjem

do tada riječi
obrušavat će se instinktno bezdanu
i propadati tamo rasparanih šavova
kakav neslavan završetak
do dronjaka potrošenog im nauma!
događa se i
ponavljanje to mučnije
ogledava se promašajem
do promašaja u hitnji
a tobolac je sve ispražnjeniji
i napeta krila luka sve teže
podnose stjecaj ukrcaja nemoći

možda je vrijeme
predahnuti
slomiti sulicu
mač zadjenuti koricama
i poštedjeti ga besmisla
svrhe namjene vrha oštrice
možda je vrijeme
napokon istaliti ga u alatku
i obrađivati s njim svoj vrt
u tišini