Ivica Kesić | Između njenih ruku

Sve ono na svijetu ovom što mi treba

usidreno između njenih je ruku;

tu je beskonačna nesebičnost neba

sa zvijezdom što brod mi privodi u luku.

U središtu ove raskošne intime

srce je što kuca jedino za mene ,

u koje ljubavlju urezujem ime

i čija toplina napinje mi vene.

Međ' rukama njenim izdašna je duša

što samo je s mojom osmišljena, cijela

te s njom s istog vrela sve slabosti kuša,

širi se i cvjeta u oba nam tijela.

U tom raskriljenom svemiru bez kraja

sve je što mi treba i sve je što volim :

oltar radosti, sreće, zagrljaja...

pred kojim klečim, pred kojim se molim.

Sred bijelog baršuna živo lepršaju

dvije labudice mirisne i čvrste

čiji mi drhtaji bezuvjetno daju

mističnu okrepu kroz usne i prste.

Sve o čemu sanjam, čemu se veselim

među rukama je tim svilenim, vrelim ;

dok sužanj sam njihov, slobodu ne želim,

s njima ću i dobro i zlo da podijelim.