Kako bilo da bilo, meni je ljeto na kraju. Bila sam u planini, na moru smo bili, u vrtu, kod Drave, svuda. Više iz načelnih, nego li drugih razloga, budući da sam se u koroni zarekla, kako me nitko više neće zatvarati, krasti mi dane i ugrožavati moju posljednju slobodu, koja se između ostalog, očituje i u tome, da stvarima kažem DA i da kažem NE, kad ja tako procijenim, na osobnu odgovornost. Skupo sam je platila i neću da bilo tko njome upravlja. Ponajmanje kovidurski lunatici. Spopadanje kolektivizmom i pozivanje na "opći interes" uopće više ne čujem, brodim dalje, vosak mi je ispunio uši. Bestidna sebičnost starosti, bravo ako ste tako pomislili. Smije se i tako kratkovidno zaključivati u mom svijetu i vremenu.
Dakle, kraj svačega, kraj iluzija, kraj neke naivne popustljivosti, kraj rada za "bele bubrege", kraj dokazivanja nedokazivog. Sada okrećemo stranicu, ispisujemo je medom, žuči, krvlju, slinom, štogod nam padne na pamet u datom trenutku. Ja tebe pišem samom sobom, i kad me Nebo kazni globom. I kad me daruješ šutnjom, tjeskobom, Ja raspisanim slavim te zglobom! Što veliš, dušo moja, na ovu brzometnost?
Što mi se desilo u tom nekom međuvremenu? Podosta toga izašlo mi je iz fokusa, postalo mi je irelevantno, kao da se ne odnosi na mene. Osobito u književnom životu, gdje je uteg diletantizma postao pretežak, a narcisoidno samoprecjenjivanje i hvaljenje doseglo je gornju granicu. Čak i na mjestima dokazane hijeratičnosti i kvalitete, diletantizam prodire , snagom koja čovjeka potkopava do zadnjeg atoma povjerenja. Srećom, kažem, ne dovodim to više u vezu sa sobom: Neka bude kako bude, jesenske će kiše oprati te bemislene i neusmjerene tragove. A raspisani zglob će ostati, kao i načitano srce, da malo posudim iz tuđe zalihe.
Sada uglavnom čitam, kuham, sistematiziram svoje naplavine, prebrajam. Odlučit ću o sudbini dovršenih rukopisa, o mogućim kraćim putovanjima, o jednoj prodaji, i svakako ću pročistiti kontakte, da ostanem samo na mjestima i u krugu osba, kojemi stvaraju pozitivno, dobro raspoloženje, koje me vesele umijećem razgovora i čije mi se kreativne domete isplati pokriti. Najviše volim ovaj početni, okopražni krug, nekoliko stotina korakaod kućnog ulaza. Vrtovi su (usprkos suši) krasni, prave kolonijalne škrinje, pune skrivenoga blaga, koje okom otkrivam, mazim i prisvajam. Boje, obožavam boje! Pigmente srčem u ogromnim količinama! Moram pronaći novi abecedarij, način kako ću sve te divote opisati i prenijeti. Ponovo pišem o slikama, to mi donekle utažuje želju i potrebu za kolorizmom, duginim darovima, blistavošću svijeta.
Usputna posjeta Katici B., koja me nadaruje voćem iz eko-uzgoja. Slikamo se u vrtu gdje smo to učinile prošle godine, otprilike u ovo doba. Ja sam u modroj, suzdržanijoj fazi, ali okoliš je raskošno darovit tonovima i nijansama, a prijateljica ima dobro oko. Još nas služi ta vrsta volje, hajde da to upotrijebimo, velim kroz smijeh. Doduše, dobila sam diskretne opomene , s neočekivane adrese, da se "previše naslikavam". Stvar je u tome, da volim fotografiju, cijenim dokument trenutka, u kome često nismo idealno lijepi ni privlačni, no ponešto učimo o tome, kakvi smo bili iznutra. A i osoba koja je to izrekla, vidim, često se slika, nije baš do kraja dosljedna. Dakle, idemo po svome i idemo po starom. Prebirem fotke kao medvjed kruške, veseli me baš!
Što sam ono htjela reći ? Već 60 godina znam napamet jednu jesenju pjesmu, ali autora više ne pamtim. Evo jedne strofe: "Čuj jesenjih bura glase , / Rijeke kiše k zemlji cure, / Hladne magle, vihor jureć' / Zadnji žar nam ljeta gase".Moram priznati, kao zmajsko i prilično vatreno biće (premda u elementu zemlje također), da je ponešto žara u meni ostalo. Barem toliko, da prezimim, da se oduprem zlovolji, da me ne uništi mlitavi duh naših dana i posvemašnja melankolija.Ne znam precizno što će biti, no vidjet će se do prvoga snijega... Ono što preživi, pričat će i svjedočiti, snagom koju je sačuvalo za ljubav i za svijet.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.