Oleg Antonić | Budnica

Kažeš da ulijećem s jalovim gegom?

Staklanu dograđujem rđavim egom?

Tad ne daj da trunem u tijesnom pržunu!

Prepriječi da pljesniv napipavam lunu!

Napraši mi prošnju prostodušnim brašnom!

Prekroji tu nošnju na strašilu s mašnom!

Razreži! Slijepi! Prespoji! Napni!

Gdje misliš da treba – ulja mi kapni!

Zrači mi riječi! Umij me cijelog!

Zeleni me, plavi; što crnog, što bijelog!

Zar žulja te isto kad činim s tobom?

Oprosti… oprosti! Ta što ću sa sobom?!

Gle… strižem Nas… ližem Nas… koliko mogu…

ti ne daj se smesti! Uzvrati mi s nogu!

Zamutimo da nam u režnjeve sune!

Krugove? Krugove! Do strune?! Do strune!!

Cajkajmo (dok bubnja Bertolt nam Brecht)!

Bajkajmo (s leptirom Joseph će Knecht)!

Svem gluhom nek melos rastoči Eos!

Turbare! Turbare circulos meos!!

Žeđ na studencu da sustigne propuh

(jer šutnja za stolom jest paklenski zloduh)!

Ma treba na tanjur i kad je muha!!

Niz romon krvi!!! Kroz groznicu sluha!!!!

_______________________________________________________________

* Nasićeni ushićenim ćaskanjem, u kurzivu oćutjesmo prisuće Tina Ujevića (Žedan kamen na studencu, 1954.).