Božica Jelušić | Sonja Smolec: Soba na kraju hodnika

ONE NJEŽNE GODINE

Sonja Smolec ugledna je i plodna autorica, koja pokriva nekoliko literarnih žanrova, ogledajući se u njima uspješno i s velikom profesionalnom odgovornošću. Budući da se pojavljuje i kao urednica tuđih knjiga, te kreatorica portala za književnost KVAKA, svjesna je da se od nje traži doza kritičnosti i kompetitivnosti, pa svaki njen naslov donosi nešto novo, osvježavajuće, u tematskom ili izražajnom smislu. S jedne strane, u tome joj pomaže njena spontanost i lakoća pripovijedanja, koja mora biti izvorna osobina i ne može se naučiti. S druge strane, osjećaj uživljenosti, razumijevanja i simpatije za mlade ljude, za njihove „nježne godine“, koji će joj omogućiti stvaranje živih i uvjerljivih likova u kategoriji romana za djecu, što je i prepoznato po broju njenih nagrada i privrženosti dječje publike.

Dakle, i u knjizi /rukopisu SOBA NA KRAJU HODNIKA čitatelj sreće pozitivnog, simpatičnog i emotivno razvijenog dječaka Davora, koji će ljeto provesti u malom gradu, s osebujnom tetom Slavicom, posvojiteljicom Davorove majke u njenom dalekom djetinjstvu. Davor je u formativnoj fazi kada doslovce preskače iz djetinjeg svijeta u složenu domenu obiteljskih, prijateljskih, ljubavnih i među generacijskih odnosa, gdje ništa nije jednostavno, harmonično, pa čak niti predvidljivo. Premda se ne upušta u precizne raščlambe, autorica dotiče temu razvoda, neslaganja naravi, disfunkcionalnih obitelji, u kojima djeca stoje kao „nijemi svjedoci“, rastrzana između potrebe za nježnošću oba roditelja i prisilnog opredjeljivanja za jednu stranu. Nikada ne čuju istinu do kraja, obilježeni su obiteljskim tajnama, ranjivi, nesigurni i u potrazi za vlastitim identitetom. U Davorovu slučaju, majka u pozadini sama „odrađuje“ svoju bitku, a dječak s distance donosi svoje zaključke i odluke.

Sonja Smolec veoma dobro poznaje ljekovitost prirode, pa svoga junaka odvodi u pokrajinski mir, oduzimajući mu kontakt s opsesivnom tehnologijom: teta Slavica nema televizor, kuća joj je ispunjena knjigama, uspomenama, starinskim predmetima i korisnim alatkama. Kućni rituali sastoje se od kuhanja zdrave domaće hrane, odmora, razgovora, odlazaka u ribolov, praćenja vremenskih promjena, podjela dužnosti i kući, i što je najvažnije: poštovanja privatnosti, izgradnje mirne komunikacije, bez generacijskih sukoba, dociranja, prigovaranja i „tesanja“ ili traženja da se sila autoriteta bespogovorno poštuje. Slavica djeluje blagošću, mirnoćom i dobrohotnim usmjeravanjem, što bi trebala biti odgojna načela i u širem kontekstu društvenih postavki. Dječakovo povjerenje stječe bez ekstravagancije, dajući mu slobodu izbora, potičući ga na aktivnost i istraživanje života. Tome će osobito pridonijeti pristup u sobu s kutijama (metafora za memorijske pretince!) gdje stara gospođa čuva memorabilije: stvari svojih predaka i susjeda, od kojih svaka skriva neku životnu priču i uspomenu.

Na ovom mjestu citirat ćemo Lenza iz kultne knjige ZAVIČAJNI MUZEJ, gdje stoji: „Ništa ne može propasti što drže čvrste ruke uspomena“. Slavica dijeli s dječakom i tajne i uspomene, upućujući ga u mudrost da na svijetu nismo sami, već živimo u kontinuitetu s bližnjima, te da naša snaga često dolazi iz pozitivnih primjera. Modernim naraštajima često nedostaju uzori ili ih nalaze u virtualnom svijetu i ne mogu se „uhvatiti“ ni za jednu njihovu osobinu, budući da su sve nerealne i fiktivne. Stoga je „spuštanje na zemlju“ i izgradnja vlastitih uspomena jedini pravi put zrelosti. Dakako, tu je i spoznaja one ključne emocije, pomoću koje svijet dobiva sve konačne dimenzije: ljubav dolazi u pravi čas, da bi Davora izvukla iz anksioznosti i na kraju knjige otvorila nam vrata u neku novu, očekivanu priču.

Djevojčica Lorena (Lo) samostalna je i odlučna, izrazito jaka, spremna da se izbori za svoj izbor, što nas upućuje na ideju o „ženskoj snazi“, koja će naš poljuljani svijet možda ipak dovesti u obećano „zlatno doba“. Tu nema jeftine dramatike, nema sentimentalnih klišeja, kiča, neuvjerljivosti kakvom nas obasipaju glazbena i filmska produkcija sa svih strana. Adolescenti se sreću u realijama prirodnog okoliša, u dječjoj konkurenciji za naklonost (tri pozadinska novostečena prijatelja testiraju Davorovo strpljenje i sposobnosti!) i rasplet dolazi po logičnoj osnovi, gdje se dvije slične duše prepoznaju i zbližuju. Sve to ispričano je ekonomično, filmično, u odlično povezanim sekvencama, bez rasipanja materijala, bez suvišnosti.

Zaključno, rekli bismo da je ovakvo štivo nužno potrebno da bi mlade motiviralo na čitanje i suživljavanje, budući da im govori njihovim jezikom o njihovim problemima, nenametljivo nudeći rješenja i ne pretvarajući djecu u „slučajeve“ i „pacijente“, već u realne osobe, u koje polažemo nade za sutrašnji svijet. Preporučam višekratno čitanje.

Božica Jelušić, književnica

Naklada: TiM, Rijeka