Nataša Hrupec | Subjektivna sam i nije me sram

 

Zovneš me i kažeš: hajmo na ravnu goru šutjeti

gora je ko tekst

plosnata i duboka

i selimo ptice

i sve to u jednom starom kombiju

ima ih još u podnožju, tamo im je odlagalište

značenja premještamo gdje stignemo po bregima

i umiremo od smijeha

treba pitati ptice kuda žele, kaže moj drug

i tako dođemo do kraja puta pa u rikverc

ja vrane puštam vjetru, snaći će se,

imaju jaka, šatorska krila

i zmajevi su s njima

pustiti ih treba pojedinačnoj sudbini

u kontekstu kreštanja cijele epohe

i novo lišće neminovno ispod kore udara

i pjevači iz daleka dolaze

i subjektivna sam

i nije me sram