Martina Sviben | (Ne)tetovirana

.

.. prosjede kose
i dragog mi lica
još uvijek moja si
zimska ptica
ranjivo krilce moje
u trenu hrabrosti
dodirnu tvoje
dva se najmanja prsta
k’o lahorom dodirivaše
u tuđoj sobi
uz tuđe riječi
što nas glazbom spajaše
nesvjesnim iglicama
sramežljivo nježno
nanese mi zimskog dana
trajne vatrometne boje
čekah nestrpljivo
da se riječi nevažne
kraj vode na klupčici
u prvi poljubac spoje
nevidljiva tetovaža
tog čudno mekanog
samo našeg kroja
i dalje je predivna
čista i duboko moja.