Miljenka Koštro | Sjećanja

 

Studeni zabrinut i umoran u magli jeca

Neobičnim plesom, vjetar miris prošlosti guta

I žurno ga odnosi u sumrak pustih daljina

Nebo otvorilo vrata raja za nevine duše

Upaljena svijeća plamti i

S bolnih tračnica života

Plamičkom ljubavi pokušava otjerati valove tuge

Kolona sjećanja prema bijelim križevima korača

Bijela ruža u ruci  majke prkosom lomi bol

U vapaju, tiho izgovorene molitve nebu uzlijeću

Tišina klizne niz nabore ozbiljnih lica

Uzdah se iz grudi otme

Oh, dobri Bože, koliko pitanja

Sjećanje na našu djecu, očeve, majke,

Braću, sestre…živi…vječno…u nama

U jauku zaustavljeno vrijeme

Teškim korakom hvata otrgnute staze

Ginuli su nevini ljudi

Ukradeni  im snovi

Ali, ne,

Nitko nam ne može ubiti,

Niti ukrasti

Sjećanja na njih

I njihovu žrtvu

Za neka ljepša proljeća.

Počivajte u miru Božjem!

Amen!