Kao dvostruki Strijelac i doživotni "naivni optimist", zapravo sam žrtva svoga karaktera. Neprestance očekujem da će ljudi primjetiti gestu dobre volje, entuzijazam, uslugu, dobar ton, potrpljivost i suradljivost, te da će (u ime općeg dobra ili pozitivne društvene klime) vratiti istom mjerom. Ali to se ne dešava, žalibože. Brzo se zaboravlja, hitro se podmeće, samopromotivnost uvijek dolazi ispred objektivne ocjene tuđega rada i dometa. Ljudi očekuju da ćeš nuditi gotove sadržaje, artikulirane projekte, jasne ideje, a potom će se oni "odlučiti" gdje i kako da se odluče na potporu ili sudjelovanje, primjerice, u nekoj obljetnici, u izlasku knjige, u turističkoj promidžbi, društvenom događaju, zaštiti baštine ili ekološkoj akciji.
Arsen je davno napisao i otpjevao: "I radit ćeš uvijek protiv, kada budeš radio /radila za sebe", no stih je brzo zaboravljen. Naprotiv, stih je postao izvrnuta paradigma: ". I davat ćeš sve od sebe, kada budeš radio za sebe". Zaboravlja se da u mladosti i srednjoj dobi vrijeme teče drugačije nego u starosti. Ljudi iznad 70-te ne mogu se držati "zubima za zrak" i živjeti od obećanja i mutnjikavih fraza: "Vidjet ćemo", "Dogovorit ćemo se", "Javit ću Vam..." i sličnim nizovima nebuloza. Ne mogu više, ti veterani raznih "neproizvodnih" zanimanja, poput čaplje-dangube čamiti u šašu, čekajući "ribu nikad obećanu". Oni žele vidjeti sukus, rezultat, svoj život izložen sudu javnosti. Dakako, ako misle da imaju što pokazati i ako imaju srčanosti da to bez oklijevanja učine. Kako je govorio pok. gospodin Čamba, naš pučki pjesnik, etnograf, zavičajnik: "BOLJE ODMAH, NEGO NIKAD!". Stoga u svjetlu svoje dolazeće obljetnice, doživljavam to kao jedino učinkovito pravilo.
Već smo pisali kako smo se nasukali na podvodne grebene nelojalnosti , te kako su neka obećanja iščilila kao dim na vjetru. Čovjek se srami nuditi sebe samoga, moliti tematski blok u nekom zborniku, izlog uređen sebi u čast, kalendar sa svojim radovima, jer to naprosto nije dolično. Uglavnom čekamo da nas se drugi sjete, dok oni demonstriraju neodnošljivu lakoću zaboravljanja, drže se procedura i planova, u koje se naprosto "niste uklopili". Ono višedesetljetno "kapanje nad slovima", borba s vjetrenjačama, voluntarizam, predihavanje u kampanjama za NGO, sve se to nekako pokazuje kao izgubljeno vrijeme, zapelo u zahrđalom satnom mehanizmu. Jesmo li uopće živjeli, jesmo li uopće to bili mi, ili nam je tetka iz Amerike poslala pjesme u UNRINOM paketu, a jezike, teoriju, poetiku, antropologiju, sociologiju, filozofiju, umjetnost i ine stvari, naučili smo na dopisnim fakultetima preko Interneta?
Tisuću puta ću ponoviti: TALENAT je dar, talenat je presudan , on se apsolutno ne može simulirati. Rad, razvoj i usponska linija očituju se samo i isključivo u ukupnom djelu, ne u praskanju pasjih bombica, spletkarenju, guranju u fokus javne pozornosti i oprihodovanju bodova na tuđi račun. Milosz veli: "Naposlijetku, knjige će preostati", a Cvetajeva ponosno i ogorčeno dobacuje: "Meni je najsvejednije". Nama preostaje da izaberemo opciju, te da dosljedno radimo svoj posao, najbolje što znamo i umijemo. Da promptno reagiramo na svaki kreativni impuls, da od svega učinimo nešto,vjerujući Stevensu: "Cijeli svijet je pjesnička građa".
Pišem ovo potaknuta nelagodom, koju mi u posljednje vrijeme izazivaju pitanja o proslavi obljetnice. Što ću učiniti? Pa, zapravo, ništa. Već sam učinila sve što se moglo, i pomalo preko toga, u odnosu na objektivitet. Najviše što mogu, na Dan zaštite okoliša, jest da to primjenim na svoj osobni, umjetnički okoliš, zaštitivši ga od otpada, upada, presizatelja, iznevjeritelja, šarlatana, zlobnika, kvaritelja ljudskoga života u cjelini. Rekla bih da su neki drugi sada na potezu. Ali nisam posve sigurna da oni znaju tko od nas drži bijele, a tko crne figure i kako ono idu pravila o potezima. Možda je vrijeme da i meni to postane najsvejednije.
6. lipnja 2021.
F. G.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.