Oleg Antonić | Što će nama bijelo janje?

 

Kad on mlatnu

po Livadi

s nesmiljenim košnjama

kleknu smrtno ranjeno

bijelo janje za njeg janjeno,

bijelo janje

u nama.

Sve djevojke

Livadarke

sklone oči maramom.

Klisnu miš i pjevica;

kresnu vuk i zmija ljutica

dugi mrak u

domu svom.

Nama zazva

crnu majku.

Humak sravni; dadne glad.

Škrinusmo pred branama,

orno srnusmo na dušmana;

njemu otkos

da je pad.

Zazvasmo mu

crnu majku.

Uzeo nas prijesni jad.

Kosa kosi brusi zub;

hajkom hajku hrani rodoljub;

propupa nam

humak mlad.

Grezne čeljad

uz bentbaše.

Zamru rijeke čemerom.

Suziše se kapije;

gvozden zasun hrđom caruje

za demirli

pendžerom.

Zulum prođe.

Svijet ne drži

bijelo janje ni za lijek.

Pamti se unedogled;

tek se rodiš već si posve sijed;

mrak se čini

oduvijek.

Aman, dara!

Zaman ćara!

Mrije li u nama Bog?

Zalud cvala Livada,

džabe rasla blagu naslada

kad je svakom

krvav stog.

Što će nama

bijelo janje

dok nas hoće ruka zla?

Svakom slijedi to što jest,

taman toliko da zrije svijest

rujnom zorom

rujnog tla.

Valja l' meni

bijelo janje

pitat ću se sutradan.

Livada je majušna.

Slama svakoj kući nasušna.

Brigom um je

rasprodan.

Kad bih poš'o

kraj međaša,

nuždom gonjen spasit' stvar,

bi li đavlu nasjeo?

Bi li s neba palu poveo

bijelu janjad –

barem par?

__________________________________________________________________________________

* Tekst je nastao s pjesmom u mislima. Protjecala je „Kad ja pođoh na Bembašu“ (izvorno sefardska) nepoznatog skladatelja i tekstopisca, bezbeli niz harmoniku koja je uz osjetno usporeni tempo u odnosu na standardni znala zazvučati kao bandoneon Ástora Piazzolle.

** Bentbaša (Bembaša) – bent-baci (tur.); glavna brana; predgrađe Sarajeva u području ulaza rijeke Miljacke u grad gdje je do kraja 19. stoljeća postojala velika brana koja je služila za dovod vode, sagrađena sredinom 15. stoljeća.