Stjepo Martinović | Žene su nadmoćne i prednjače u promociji, obrani i razvoju etičkih i moralnih načela

 

Stjepo Martinovic Snimio Štefan Brajković

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar 

Otkako je prije desetak godina novinarsku karijeru zamijenio spisateljskom, Stjepo Martinović objavljuje gotovo dvije knjige godišnje. Uvijek inspiriran Mediteranom, radnju svog najnovijeg romana „Diadora se vraća s kišama“ smjestio je u Split, prema kojem je nemilosrdno kritičan, a žanrovska dinamika i raskošan stil nose temeljnu temu svih njegovih romana - emocionalnu krizu zrelih godina u kojoj iskusni likovi nakon životnih poraza trebaju odrediti nove smjerove za nastavak. Multitalent (gitarist, kanconijer i dizajner glazbala), zanatski superioran pisac i vrhunski jezičar, Stjepo Martinović svoje romane miksa kao koktele žanrova začinjene erotskim epizodama, povijesnim otkrićima i avanturističkim akcijskim scenama, s mnogo osjećaja za likove i njihove želje i stremljenja, posebno za žene, koje su uvijek dojmljive, temperamentne i znaju što žele.

Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o Splitu u romanu „Diadora se vraća s kišama“, o osebujnim ženskim likovima i odnosima koje opisuje te, naravno, o Mediteranu kao nepresušnoj inspiraciji za nove romane.

Diadora se vraća s kišama, Kornelija broji oblake, Gabrijela ne smije umrijeti, a Adrianina je nit isprekidana – ukazuju li ženska imena u naslovima Vaših romana na važnost ženskih likova? Jesu li u Vašim romanima žene ravnopravne muškim likovima ili čak važnije od njih?

U mojim romanima, čak i kada je glavni nositelj radnje muškarac, žene nisu samo ravnopravni, nego često i središnji likovi – one pokreću dramaturgiju djela, nose vrijednosni sustav, superiorne su u dijalozima, jer su argumenti mahom u njihovim rukama. Pišući, jednostavno nisam uspio izbjeći takvu „podjelu uloga“, jer žene u našem svijetu, oblikovanom slomom krutog patrijarhalizma, jesu nadmoćne – one prednjače u promociji, obrani i razvoju etičkih i moralnih načela... čuvajući „usput“ i svoje tradicionalne prednosti u sferi emocija, empatije, hrabrosti za iskorak izvan pravila nametnutih u stoljećima dominacije „jačega spola“. Povrh svega, ženski likovi su mi zanimljivi jer omogućuju veći raspon umjetničke obrade – višeslojnost ženske psihe ogroman je izazov za pisca... ako ju je u stanju shvatiti.

Diadora se vraća s kišama roman je čije je mjesto radnje u Splitu, gdje se glavni lik slučajni zatiče. Kako su Splićani reagirali na ne baš idilično prikazivanje njihova grada? Kako inače reagiraju čitatelji kada u Vašim romanima pronađu svoje gradove i ulice?

Splićani s kojima sam razgovarao o „nelijepoj“ slici njihova grada slažu se da sam ustvari poštedio čitatelje pravog prikaza, jer je stvarnost ružnija i od mojih kritički najoštrijih redaka. Govorim o fetivima, ili onima koji su u Split došli davnih godina, kad je grad vibrirao vedrim i optimističkim mediteranskim duhom (takvi su moji dubrovački prijatelji iz gimnazijskih dana, koji su se, stjecajem okolnosti, usidrili pod Marjanom). Napominjem da te retke nisam ispisao „iz rukava“, nego na temelju višegodišnjih iskustava iz raznih razdoblja novije splitske povijesti, koja sam stekao kao novinar ili radeći pet godina u Splitu. Čitatelji s kojima sam se družio u tom razdoblju lako prepoznaju likove i situacije u Diadori, prema većini činjenica u tom krajoliku imaju kritičnije stajalište od moga... jedina im je enigma Veronika, što me ne čudi, jer sam je složio od nekoliko žena koje sam upoznao tih godina, a ona koja mi je pružila najviše građe – nije Splićanka. 

Općenito, čitatelji vole prepoznavati likove, gradove, ulice... dvije riječke prijateljice bile su oduševljenje mojim prikazom Kvarnera, osobito Rijeke i Kastva; opet je riječ o mome dobrom poznavanju tih ambijenata, stečenom mnogim posjetima i kontaktima s ljudima iz grada i regije.  

Vaši su likovi često bolno iskreni i zadivljujuće domišljati. Iako su svjesni svojih mana i ne mogu ostvariti idiličnu romantičnu vezu, beskompromisno traže da ih ono drugo prihvati takve kakvi jesu. Pišete li o onom što vidite oko sebe ili što želite vidjeti? Može li se literaturom osvijestiti ono što nam u svakodnevnici nedostaje, kao što je, primjerice, odvažnost da tražimo više od partnera? Je li uvriježeno samopodcjenjivanje možda izvor danas čestih bračnih kriza?

Ne vjerujem piscima koji u svoju literaturu ne unose dio sebe; bolna iskrenost dio je moga pristupa stvaranju romana: i kad se beskrajno obožavaju, i kad se nesmiljeno ranjavaju, moli likovi odražavaju vjeru da je mnogo gore bilo što sakriti iz trenutno utilitarnih pobuda, nego biti otvoren do boli. Vrlo malo idealiziram – pišem onako kako bi možda dio čitatelja želio – a zadovoljan sam kad od njih čujem da su i grube riječi dio života, neizbježne i poželjne jer suzbijaju mogućnost razočaranja. Što se tiče „traženja od partnera“, vjerujem da je ono zadano spremnošću na davanje: stoga moji likovi u pravilu ne zahtijevaju od druge strane više nego što i sami žele, umiju, mogu... dati. Priznajem da takvu filigransku vagu za emocije nisam posjedovao u mnogim situacijama, posebno u mladim godinama – sposobnost kreativnog uravnoteženja dolazi s dozrijevanjem, a u njemu su, osim životnih iskustava, presudno važne godine odživljene punim plućima.

Podcjenjivanje samoga sebe smatram najgorim oblikom dijaloga sa samim sobom! Cijela nas kulturna povijest uči da se „darovi neba“ slave i usavršavaju poštovanjem ljudske osobe, pa i samoga sebe; nisam religiozan, pa me to ne opterećuje ni u kakvom transcedentalnom smislu... ali, upitao bih one sklone samopodcjenjivanju što će reći „bogu“ kad bude pitao kako su postupili s talentima kojima ih je obdario?   

  

Mediteran je Vaša trajna inspiracija, što se potvrđuje i u Diadori…  Zašto Mediteran? Rođeni ste na obali, ali ste cijeli radni vijek proveli na kontinentu. Kako to da  kontinent na Vas nije ostavio snažniji sentimentalni trag koji biste ovjekovječili u literaturi?

Na obali sam rođen, ali i formiran – na kontinentu samo do-obrazovan. Da sam preostale godine (do današnjih) proživio i usred Europe, one ne bi nimalo utjecale na moj mediteranski temperament, mentalitet i vrijednosni metar. Stoga moji likovi, i kad provedu mnoge godine u karijerama koje im omogućuju ustanove u gradovima u unutrašnjosti, neprekidno žude za povratkom, žive po svojim pravilima i ne daju se ni asimilirati, ni stjerati u geto poput zavičajnih klubova. Sredozemlje se, svojim širinom, raznolikošću, bogatstvom kultura... opire svakom utjerivanju u arsenovsku „usku varoš“, intelektualac sredozemnih korijena, uza sve neizbježne kompromise, žudi za mediteranskim odnosima zadanim vječnom igrom erosa i tanatosa.

Ne vjerujem da ću ikada napisati svoj „kontinentalni roman“, jer mi ambijenti s ove strane Velebita i Učke ne zrače adekvatnim izazovom, ne prepoznajem u njima vibracije koje bi mi poslužile kao potka žestoke priče.

Diadora se vraća s kišama Vaš je jedanaesti roman i osamnaesta knjiga otkako ste nakon novinarske, započeli spisateljsku karijeru. Kakva iznenađenja čitateljima pripremate za sljedeću godinu?

Pripremam jedno (zaista) iznenađenje: romančić za mlade od 10 do 15 godina pod naslovom Incognito, nakladnik je Ibis-grafika. Ispisao sam svoju verziju traganja za tajnom – ona je u tom romanu dvojaka: zagonetni akvareli koje moja mala junakinja nalazi na smetlištu i njihov nepoznati autor... na kraju se, naravno, sve razriješi. Pred ljeto ove godine trebao bi izaći i roman u kojem naoko nema iznenađenja: Alessia i Jerolim, čitateljima poznati iz Armenskoga alegorijskog bestijarija, nakon dva desetljeća gotovo bez dodira, ali itekako živi jedno u drugom, putuju od Trsta do Perasta, on u potrazi za svojim biološkim korijenima, ona potaknuta slutnjom / osjećajem da je građa identiteta Venecijanke, koja se sve manje prepoznaje u gradu svoga porijekla, razasuta istočnom jadranskom obalom. Kao i obično, kad posežem za temama oslonjenim na povijesne osobe i događaje, „sve je istina“ – uvodim u igru mnoge neprijeporne činjenice, premda u mojoj interpretaciji. Dakle, obradovat ću vas pričom paradigmatskog naslova Podne u Perastu, koja je u onih kojima sam je dao na kritičko iščitavanje pokrenula snažne emocije, pa čak i suze.