Zrinko Šimunić | Zatipak

 
kad iz tebe
riječi
poteku
kao ponornica

ja bih se naradije
napio
sa samog izvora

volim tu tvoju bujicu slova
tu glagoljicu nježnosti, riječi
koje se prepliću,
raspliću, zastajkuju
i maze jedna drugu

i kad se na kraju
spustim

niz tvoju brzicu, niz kaskade boje jeseni
i podignem zadnji kamen pun mahovine
mokar od mašte
mokar od snova

misleć' da ću ispod pronaći zlatni kalež
tajnog saveza

poletim još jednom
na početak pjesme
pa se strmopiknem niz veliki buk
da uhvatim poantu

usput okrznem
i poneki zatipak

bez njega
nema pjesme