U zimske večeri, kad se kuće uvuku u svoju toplu obiteljsku drijemež, dok nešto plete, a najčešće vunene čarape za nas, majka počne prepričavati svoje doživljaje iz rata i svog djetinjstva.
Što sam ja voljela ići u školu kad sam pošla u prvi razred. Ove tri (Stoja, Lijepa i Ana) se spreme i čekaju me da idem s njima u školu, a mene zaboli trbuh. Tako me strašno zaboli da moram istog trena u zahod. Odjurim u zahod koji je bio u dvorištu iza štale pa se tamo sakrijem i virim hoće li one već jednom otići, a one me dozivaju:
- Mileva, hajde! Dolazi! Mi odosmo!
- Sad ću ja, samo vi idite!
One još malo pričekaju pa odu, a kad vidim da su one otišle, ja brzo izjurim na cestu i krenem prema Borovcu, a škola je na kontra strani. Kad dođem do table, vraćam se nazad ili me netko od starijih priupita kud ću, a kad kažem da idem u školu, upute me nazad prema školi. Pođem prema školi, ali se brzo vratim nazad jer je zemlja okrugla pa bih ja mogla stići u školu i s ove strane. Doduše, malo duže bih putovala, ali bih stigla.
Kad konačno dođem do škole, đaci su u razredu, učitelj je u razredu. Stanem pred školom pa razmišljam što da sad radim.
Ja sam pristojno dijete i nema smisla da ja sad upadam u razred u pol sata pa je bolje da malo pričekam dok ne završi bar prvi sat. Neće učitelj od tolike djece primijetiti da baš mene nema. Stojim u školskom dvorištu. Od stajanja zabole me noge te se uputim u Gornji Rajić do potoka. Zanima me što ima ispod ovog drvenog mosta. Siđem pod most, a ono čisti pijesak. Milina po njemu gaziti. Ostaju lijepi tragovi pa malo dublje zagazim da se vidi trag cijelog opanka. Uhvatim malo pijeska u ruke. Čučnem i počnem praviti nekakve hrpe, brda, kule… I taman da se zasitim igranja, kad čujem djecu kako se već vraćaju iz škole. Pričekam da prijeđu preko mosta pa trk kući. I tako se to meni dopalo ići u školu te sam dan prije planirala kako ću sutra zaobilaznim putem što prije zakasniti u školu.
Jesen se odužila. Vrijeme se pogoršalo. Okišalo se pa je valjalo pronaći novo sklonište. Našla sam ga. Kod Landupa su žene stupale konoplju. Kud ćeš ljepši posao!? Nogama gazim po stupi i pomažem ženama pa su me one prigrlile kao svoje najmilije. Počaste me i komadom prove, a nekad i kakvim kolačem. Baš mi lijepo ići u školu, samo je živa muka s onim trima što me zivkaju svako jutro da idem s njima, a ja se primim čišćenja kuhinje, namještanja kreveta, čišćenja soba, odnosim smeće na smetlište iza štale. Njih tri čekaju, a kad im dosadi čekati, na moju veliku žalost, malo sutra, odu bez mene gunđajući:
- Tko bi nju čekao!?
Odem kod Landupa i tamo stupam konoplju, grebenam i slažem na hrpe.
Čim vidim da đaci idu iz škole, ja trkom kući da nitko ne primijeti da sam nekud otišla kao muha bez glave.
Svemu lijepom dođe kraj. Jednog jutra, baš smo doručkovali žgance s grahom, a u kuću bane – glavom i bradom ćelavi učitelj.
- Dobro jutro!
- Dobro jutro! – odgovara moj tata Vasco – Kojim dobrom, gospodine učitelju?
Meni stade žganac u grlu, zagrcnem se te brzo izjurim iz kuće i preko plota odjurim Zuberima.
- E, pa sad, i nije baš neko dobro, a nije ni tako loše, odvrati učitelj sjedajući za stol, a mama Mara odmah stavi pred njega čist tanjur i žlicu, a da se ne bi zamjerio učitelj se dade na posao hvaleći tople žgance i objašnjavajući razlog svog dolaska: - Zašto vi Milevu ne šaljete u školu?
- Kako ne šaljemo, Bog s Vama!? – čude se i tata i mama. - Gospodine učitelju, Mileva svaki dan ide redovito u školu, odrješito će tata Vasco.
- Može biti da ide, ali ja je u školi ne vidim! – odlučno će učitelj.
- Ma, kako je ne vidite!? – čudom se čude i tata, i mama, i Lijepa, i Stoja, i Ana.
Malo zastane i nastavlja svoju priču:“E, moja Mileva, dovukoše me Stoja i Lijepa od Zubera u kuću. Meni mrak u stomaku, noge mi se odsjekle. Muke moje, što će sa mnom biti?
- Mileva, kaže učitelj da ti ne ideš u školu! – tresnu tata.
- Idem, kako ne idem, odgovaram ja glasno, a u sebi mumljam - samo me škola ne vidi.
- Dijete drago, mirno će učitelj, šiba će imati posla ako ne budeš dolazila.
- Samo vi udrite, odobrava tata.
- A, nemojte strašiti dijete. Ako ne će ići u školu – ne mora. Što će joj škola? K'o da je škola nekom dobro donijela… ali kad mora ići neka ide… a, baš što se mene tiče, i ne mora – brani me mama.
I nema mi druge, nego drugi dan moram u školu, a ove starije drže me na oku sve do ulaska u razred.
I tako sam krenula u školu, završila prvi, razred, i drugi, a u trećem razredu mi cure iz razreda se dogovorile da ćemo uvečer Božića doći u cintor u kolo.
Sastale se mi i uhvatile u kolo i razvile pjesme bećarske. Igramo kraj starijih, po strani, svoje kolo. Ori se pjesma:
„ Golub guče u sobi na gredi,
Mila majko ruho mi priredi.“
Najednom – evo ti učitelja sa svojim štapom:
- Majka vas poljubila na Božić u hladna usta! – promuklim hrapavim glasom poviče učitelj te zavitla štapom prema nama, a mi bježi. Malo se prikrijemo, pa kad vidimo da nema u blizini učitelja opet se uhvatimo u kolo, a on valjda samo nas vreba pa se začas odnekud stvori i opet zavitla štapom na nas:
- Majka vas poljubila na Božić u hladna usta! – a mi bježi i tako do neko doba.
Drugi dan dođem u školu, a učitelj mene prozove pred ploču i zada nekakve račune. Nešto jako teško:
- Pruži ruke, majka te poljubila na Božić u hladna usta – drekne učitelj, a ja pogledam pa ih brzo ispružim preko tintarnice koje su bile umetnute u klupe. Učitelj zamahne šibom iz sve snage, a ja izmaknem ruku i on sastavi šibom posred tintarnice. Tinta se razli po klupi, po podu – ja zgrabim svoju torbu s knjigama pa bježi iz razreda.
E, da, nekoliko dana nisam opet dolazila u školu dok učitelj malo ne zaboravi.
U četvrtom razredu sam imala dobru učiteljicu, duša od žene. Voljela sam je, a i ona mene. Ona je mene nagovarala da idem dalje u školu za poštaricu, i tatu i mamu je molila da me dalje školuju, ali su oni odgovarali da ženskoj djeci nije mjesto u školi.
Znala je učiteljica da ja dobro poznam potok i sve to pa me je često slala da u potoku u pijesku operem i dobro izribam njezino posuđe. To sam rado obavljala. Sva blistam od sreće kad me pošalje u svoj stan da idem na potok oprati njezino posuđe, ali jednom dođe ona u razred i izdere se na mene:
- Mileva, gdje je moja vilica?
Gledam ja u nju. Nemam pojma što me pita. Vrtim glavom, a ona će:
- Trkom u potok i donesi moju vilicu.
Odem ja tamo. Dan prije sam prala posuđe u pijesku. Gledam. Zurim. Ne vidim ništa. Vratim se nazad. Učiteljica me opet otpravi nazad. Tražim ja, a ne znam što tražim, kad u pijesku opazim srebrnu viljušku. Zgrabim je i odnesem učiteljici.
Preko ljeta sam čuvala ovce. Moji su držali ovce. Imali smo dosta ovaca. Po cijeli dan budem kod ovaca. Budu i druga djeca. Bude nas dosta. Svatko svoje čuva.
Bio jedan dečko. Kad on fućne k njemu su dolazile zmije. Kad god se sjeti, on zafićuka, a zmije mu jure sa svih strana.
Jednog dana iznenada se naoblačilo, zagrmjelo, zatutnjalo. Nebo se rasparalo, oblaci se spojili sa zemljom dolje u Mokrom polju. Kiša pljušti kao iz kabla. Ovce prokisle, ja mokra do gole kože. Nemaš se gdje sakriti u polju na otvorenome, samo se zapara nebo, gromovi krešu, zemlja se para.
Izli se kišurina.
Tek nakon jedno pola sata se razvedrilo i ja pođem s ovcama kući. Potok nabujao. Narasla voda. Ovce tjeram preko potoka do puta što vodi iz polja kući, a one preskaču preko vode. Jedna skoči usred potoka, a voda je odnese. Trčim za njom, ali bujica je odnese. Strčali se i drugi pastiri, potrči ovamo-onamo, ali voda odnese ovcu. Udarim u plač. Ne usudim se kući, ali što ću, moram. Dugo sam tugovala za svojom ovcom.
- A što se može, odnijela je voda – tužno obori glavu i otare suzu što je kliznula niz lice zbog nikad prežaljene tuge za svojom ovcom.
(Iz zbirke priča za djecu Laura i druge priče)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.