kad iz tebe
riječi
poteku
kao ponornica
ja bih se naradije
napio
sa samog izvora
volim tu tvoju bujicu slova
tu glagoljicu nježnosti, riječi
koje se prepliću,
raspliću, zastajkuju
i maze jedna drugu
i kad se na kraju
spustim
niz tvoju brzicu, niz kaskade boje jeseni
i podignem zadnji kamen pun mahovine
mokar od mašte
mokar od snova
misleć' da ću ispod pronaći zlatni kalež
tajnog saveza
poletim još jednom
na početak pjesme
pa se strmopiknem niz veliki buk
da uhvatim poantu
usput okrznem
i poneki zatipak
bez njega
nema pjesme
Kolumne
|
|
|
|
|

srijeda, 20. siječnja 2021.
Zrinko Šimunić | Zatipak
Pretplati se na:
Objavi komentare
(
Atom
)
Prekrasno
OdgovoriIzbrišiHvala
IzbrišiBravo! Pročitala sam još jednom tražeći taj okrznuti zatipak. I opet ću!❤
OdgovoriIzbrišiHvala !
Izbriši