Tomislav Dretar | Hrvatski jezik, moj grad

Traženi grad je tvoj jezik. Krik majke dok te rađala upio si, i mlijeko sa zmijskim svlakom, i raspuknuće tla kojim si išao, tutanj bujice dok je slamala stoljeće slušao si; pojao i mučao i gromoglasno svoju pečal s duše u zvijezde bacao. Zora otud umiva ti lice. Oganj ljuveni otud prži te. U njemu ti dom zaštitničkih zidova. Ali ti hoćeš kad te štiti od kaosa i kad ti čelo zaklanja od užasa, samoće, i kad te u sjajne ponore vodi i kad tobom kao val prolazi bez traga, ti hoćeš riječ, bez pečata i bez krinke, bez ograda i opsada. Blagu i odlučnu ruku, zvuk kojim je sve počelo. Ali kako? Kako iznad vrhunaca, ponad blještavila, ponad duše? Kad postojiš jedino u njemu. I ne trudi se shvatiti sve to. Majčinstvo je iznad svega. I ptica, i kadulja ljekovita, i znani okus meda, žaoka ose. Istrajni medvjed, ponos tvoj, žežen kamen s tobom su u njemu. U njemu možeš slobodno disati, disati u svakoj riječi, disati sa svime. Njime tvoje biće, tvoj narod do čela svijetu doseže iz gusala, iz muka i jauka, iz kamena lomnog, postaje glasom u kojem čežnja sviće. Tako sjedinjeni i osovljeni u hrvatskom stoljetnom muku, uronjeni u prpošne zore, u svitanje koje je ravnoteža tvojem traženom gradu. Zora gdje duboke ulice tišine leže u svakoj naprslini vidokruga, riječi prešutane. Zagazi onamo i čut ćeš jasan tutanj epohe. Treba ga samo upiti, žudno, i onda gasan od hrvatske jeke s prvim vjetrom razvijati. Koji ne uspiju čuti, neće ni shvatiti. Nek' mirno svoju oru njivu, nek' blaženi sniju. Tvoj obzor žari se u glagolu, koji tutnji, koji ječi, koji smrti vraća odjek, koji te na blistave trgove tvog jezika izvodi. Pođi, oslušni, romor svjetine ondje ima bȉlokojim ječi svemir, kojim utišana porađa se hrvatska muka, kojim u cvast otvara se ta bol. Ondje su tvoje zore i tvoji smiraji, tvoje bilosti. Ondje se tvoj traženi grad, otopljeni kristal duše slijeva u jedinstven slog, u dugi stisak ruke. Ondje i tvoja riječ kao brazda za plugom otvara se i porađa s bremenitom hrvatskom fugom.