subota, 20. lipnja 2020.

Željko Bilankov | Labudica





Na rječici bistroj, kada suton gasne,
labudicu vidjeh, te večeri krasne.
Pa poželjeh načas dodirnut je malo,
da umirim moje srce radoznalo.

Polako i tiho spustim se do vode,
al' odjednom ona put izvora ode.
Požurih na mostić ispod kojeg nesta,
u tajanstvu noći s ovoga mjesta.

Nesretan i tužan, što je nema više,
zaželih s neba da zaplaču kiše.
Dok odlazim stazom, a slapovi huče,
hoću li je naći, mene misli muče.

Bila je to ljubav, baš na pogled prvi,
od boli se sada moje srce mrvi.
Ma, odustat neću, znam, ona se skrila,
jer se boji da joj ne odrežem krila!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.