kad pokuca ti na vrata
i znam da budiš se noću
pogledavajući kazaljke sata,
... a one kao da stoje...
i ja dišem težinu
mrtvih samotnih ura
kad iz navike za užinu
na stol staviš dva tanjura,
... a njega godinama nema
i ja ćutim hladnoću
praznog mjesta do tebe
kad ispruživši ruku noću
nježno dodirneš jastuk,
... a sve do srca zazebe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.