Božica Jelušić: NEPRONALAZIVA SRODNOST
Hoću li ikad naći srodnu dušu,
Da sa mnom spasi zadnji klas iz trnja?
Da kušam što je ostalo od zrnja,
I u snu čujem pticu podgrmušu?
Da zagrljaju ne slabi nam stisak,
Sa mnom da bude, kad svi drugi odu.
Za mene da pronađe živu vodu,
I ne treba mu čudotvorni visak?
Inspektor oblaka, svoda geometar:
Kud k meni ide, mentom da miriše.
Da u tri strofe povijest duše piše,
Gdje drugom treba riječi kilometar.
Prolazi vrijeme, život je na kocki:
Sretna bih bila, kad se kotač slomi,
Da taj me Netko u pjesmi udomi,
Kao Ahmatovoj što pisao je Brodski.
.
Sven Adam: NISAM BAŠ BRODSKI, ALI...
Kad jednom umreš (možda to neće biti
Sutra ni jučer) u kraju nepoznatom,
Pitaš me pjesmom, mogu li kako skriti
(A ne znaš točno u što) svaki tvoj atom?
O, sakrit ću ih, draga. A evo kako.
U oluk. Strehu. U ruže da mirišu.
Dio atoma, sakrit ću podjednako,
U korijen trava. I u proljetnu kišu.
U slovo ljubve. U igračku iz Kine.
U celer. U bicikl. U ptiče golo.
U baru s vodom. U dim iz paljevine.
Neka te ima posvuda uokolo.
Ako ja odem (prije godina tristo),
Ti, srodna dušo, uradi meni isto.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.